Ulogu Hrvojke Horvat dodijelila sam si sama

Jedna od najvećih zvijezda ovogodišnjeg festivala u Puli glumica je Hristina Popović koja je osvojila srca publike kao superheroina Hrvojka Horvat u filmu “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” Predraga Ličine. Prepoznao je to i žiri, dodijelivši joj Zlatnu arenu za najbolju glavnu ulogu. S Hristinom smo razgovarali neposredno nakon dodjele nagrada, zbog koje je te noći doputovala iz Beograda.

Nagrada za najbolju žensku ulogu i ukupno pet Zlatnih arena za “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj” u politički izrazito nabijenoj godini festivala. Jeste li očekivali takav uspjeh?

Ja u Peđin film vjerujem otkad sam prvi put čula za njegov rad. Nagrade, međutim, nisam očekivala, i to manje zbog političkog konteksta, a više jer to zapravo nije festivalski film, žiriji vole nagrađivati autorske, a ne žanrovske filmove. Taj dualizam, pa i sam naziv “autorski film” po meni je apsurdan jer ispada da ovi drugi nisu autori. No, čini se da je Pula tu trendseter jer sam obje svoje Arene dobila upravo zbog uloga u žanrovskim filmovima, najprije u “Paradi”, a sada i u “Posljednjem Srbinu”.

U oba filma igrate uloge silovitih i pomalo neočekivanih heroina. Koliko su one po vama slične?

Biserka iz “Parade” je suptilniji, nježniji, ženstveniji lik, u svakom aspektu jednostavniji od Franke Anić, odnosno Hrvojke Horvat. Radnja Peđina filma događa se nakon bankrota Hrvatske u nekoj neodređenoj budućnosti, gdje je jedini kulturni projekt u koji se investira film s nacionalnom heroinom. A kako oboje volimo iste žanrove i filmove, jako me uzbuđivalo što ću baš ja igrati Hrvojku Horvat, prvu hrvatsku nacionalnu heroinu! Ona je fenomenalno prošla u svim zemljama u kojima je film igrao i drago mi je što je i pulska publika dala visoku ocjenu filmu.

Jesu li publike u tim zemljama različito reagirale na pojedine štosove, s obzirom na to da se u filmu poigravate stereotipima o različitim narodima bivše Jugoslavije?

Gledala sam ga u nekoliko zemalja i očekivala da neće biti smijeha na istim mjestima, ali tu sam se prevarila. Čini se da smo i dalje vrlo slični po onome na što reagiramo.

Ako se ne varam, postoji anegdota o tome kako ste dobili ulogu u filmu?

Sergej Trifunović jednom mi je rekao da je pročitao najgenijalniji scenarij ikada, prepričao mi ga je i sjećam se da smo se smijali koliko je to sve skupa sjajno i ludo. Nedugo potom na premijeri jednog svog filma u Zagrebu upoznala sam Predraga Ličinu i pitala tko će mu igrati u filmu. Rekao je da ima sve osim glavne glumice, a ja sam ispalila: “Pa evo, mogu li ja?” To je vjerojatno najlakše dobivena uloga u mom životu, on je samo rekao: “Može”.

Kako vam je bilo na snimanju?

Nikad bolje. Ja iza sebe imam tridesetak filmova i desetak serija i mislim da s punim pravom mogu reći da se vrlo rijetko s takvom lakoćom, radošću i efikasnošću svih sektora stvara jedan ovakav projekt.

Je li tu pomoglo što su većinu ekipe filma činili ljudi koji su i privatno prijatelji?

I mi koji nismo bili, na snimanju smo postali. Peđa i ja sprijateljili smo se kad mi je dao ulogu, Tihanu Lazović i Dadu Ćosića upoznala sam na snimanju i zavoljela kao da su mi rođeni brat i sestra. To je Peđino majstorstvo, on točno zna što i kako želi i zato nema napetosti na setu. Ljudi se često boje smijeha i misle da je to distrakcija, a on je pokazao da se uz jako puno smijeha može biti itekako efikasan u radu.

I sami se spomenuli da ste već snimili zavidan broj filmova. Je li vašem interesu za glumu kumovala činjenica da dolazite iz umjetničke obitelji?

Moj je tata stomatolog, a mama je bila balerina Narodnog pozorišta u Beogradu koja je u međuvremenu postala koreografkinja i redateljica. Zbog nje sam odrasla u teatru, išla i u glumačku školu iz koje su nas klince često uzimali za različite uloge. Film je bio i ostao moja ljubav broj jedan jer je moj otac imao najveću kućnu videoteku koju sam ikada vidjela. Zidovi su nam bili potpuno prekriveni VHS kasetama. Cijela moja obitelj komunicirala je putem filmova i glazbe.

Koji su od tih filmova posebno utjecali na vas?

To doslovno ovisi od dana kad mi se pitanje postavi. Volim “Divlje u srcu”, “Apokalipsu danas”, “Interstellar”… Sve što se odigrava u svemiru, sve što ima veze s budućnošću, kao i sve što se događa pod vodom. Znanstvena fantastika najviše me obilježila i inspirira me jer sam kao osoba više okrenuta prema budućnosti nego prema prošlosti.

Kad govorimo o budućnosti, koji su vam idući projekti?

Čeka me novi film Dušana Kovačevića koji je napisao toliko neponovljivih djela da mi je čast što me izabrao da igram u filmu koji će on režirati, a čeka me i fenomenalna uloga kod Mladena Đorđevića koji je snimio jedno od meni najdražih remek-djela srpske kinematografije, “Život i smrt pornobande”. Nedavno sam snimala i film u makedonsko-njemačko-srpskoj koprodukciji koji se bavi vršnjačkim nasiljem i roditeljstvom, a u kojem na njemačkom jeziku igram pravu Njemicu, a ne neku balkansku gastarbajtericu. To mi je bio velik izazov.

Kako ste se snašli s njemačkim naglaskom?

Moja braća, sestre i dvije maćehe su Nijemci, i sama sam jedno vrijeme živjela u Njemačkoj. Svakodnevni kontakt s njima pomogao mi je da održim znanje jezika pa vjerujem da mi se ni naglasak nije čuo. Voljela bih da publika prepozna i prihvati taj film.