Od prvog nastupa kao solista u zboru Sikstinske kapele do uloge vodećega tenora u najprestižnijim svjetskim kazalištima, karijera Vittorija Grigola priča je o talentu, strasti i predanosti. Rođen je u Arezzu, a odrastao u Rimu gdje sa samo 13 godina nastupa kao mladi pastir u Tosci uz Luciana Pavarottija, nakon čega su ga od milja prozvali Il Pavarottino. Godine pak 2000., sa svega 23 godine najmlađi je tenor koji je otvorio kazališnu sezonu La Scale u Milanu, koncertom posvećenim Verdiju, ostalo je povijest, a sutra prvi put nastupa u dvorani Lisinski gdje će uz Zagrebačku filharmoniju i pod dirigentskom palicom Ive Lipanovića, izvoditi Rossinija, Verdija, Donizettija, Mascagnija i Puccinija.
Uoči dolaska otkrio nam je da obožava Hrvatsku jer ima puno sličnosti s Italijom, počevši od odlične hrane i lijepog mora, a ovdje je promovirao i svoj album "Italian tenor". Što se tiče najvećih izazova u dosadašnjoj karijeri, kaže:
– Najveći izazov mi je uvijek usrećiti ljude i dati im najbolje od sebe. Nismo strojevi i ponekad nam tijelo određuje granicu i to treba osluškivati kako biste osigurali svoj glas. Glas je najvažniji dar koji mi kao pjevači imamo i moramo ga njegovati da bismo ga dijelili s drugima. Drugi pak najvažniji izazov je znati odabrati pravu ulogu u svom repertoaru, u pravo vrijeme.
Kada su u pitanju najdraže mu dvorane u kojima je nastupao, izdvaja La Scalu.
– Bilo je to prvo veliko, povijesno kazalište u kojem sam nastupio sa samo 22 godine, a potom godinu dana poslije i otvorio sezonu koncertom posvećenim Verdiju. Bilo je to ostvarenje mladenačkog sna, ali od tada ga i dalje sanjam – smije se Grigolo i daje nam svoju definiciju uspjeha:
– Uspjeh je prihvatiti sebe i nastavite stalno otkrivati nove stvari. Uspjeh je i sposobnost da budemo i ostanemo skromni, znajući da uvijek postoji nešto što možemo poboljšati. Recimo, u jednoj ulozi i glazbenoj partituri toliko je mnogo nijansi da čak i ako ste tu ulogu odigrali milijun puta, uvijek postoji nešto novo što možete otkriti i produbiti.
Ljubiteljima opere malo je poznato da je umalo postao vozač formule 1 i da je još "u igri".
– Strast, ljubav i potreba za brzinom kolaju mojim venama. Danas svaki put kad izađem na pozornicu, osjećam isto uzbuđenje kao kad sam kao mladić uskakao u karting! I dalje odlazim na trkaće staze, isprobavam natjecateljske kartinge, a ponekad se pridružim i kojem iskusnijem vozaču Ferrarija. Ovisnik sam o mirisu spaljenih guma – kaže Grigolo.