Od 1971. do 1990. godine 40-ak kipara, među kojima i Ivan Kožarić, Vera Fischer, Milena Lah, Josip Diminić, Peruško Bogdanić, ostavilo je u krugu tadašnjeg megakombinata Željezare Sisak svoje skulpture stvarajući jedinstveni umjetnički fenomen u tadašnjoj državi. One su od 1991. prepuštene zaboravu, utopljene u opću negativnu sliku o komunističkom nasljeđu. Zanemarila se pri tome njihova umjetnička vrijednost pa je zbog tog nemara do danas nepovratno izgubljeno nekoliko radova. Iako su od 2012., zaslugom pojedinih Siščana među kojima umjetnika Marijana Crtalića te djelatnika Muzeja, Gradske galerije Striegl i Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture skulpture pod zaštitom, one i dalje nestaju. Nedavno je nestala skulptura “U spomen Jurju Dalamtincu” Jure Žaje koju su, pretpostavlja se, isjekli, kao i neke prije, trgovci sekundarnom sirovinom.
Tvornice radnicima
Skulpture je nekad svoje mjesto imale u krugu nekadašnje tvrtke, koja više ne radi, pored radnih mjesta kojih više nema, proizvodnih hala koje više ne rade, ali i na javnim površinama uz koje je nekoć hodalo puno više ljudi, a javna je rasvjeta radila.
– Bile su one proizvod fenomena Željezare, ali i tadašnjeg radničkog samoupravljanja koje je, uza stambeno zbrinjavanje, garantirane plaće, obrazovanje i drugo obuhvaćao i radnike u kulturno-edukativnim djelatnostima. U Željezari su radnici, u suradnji s tadašnjim eminentnim umjetnicima, u sklopu likovnih kolonija stvarali umjetnička djela – kazuje Marijan Crtalić, umjetnik čiji je veći dio stvaralačkog opusa posvećen likovnoj koloniji bivše Željezare.
Zato su uza svaku skulpturu, makar inicijalima, uz ime autora bila navedena i imena radnika koji su s umjetnikom stvarali to djelo. Iako je u Jugoslaviji bilo sličnih kolonija, sisačka je specifična jer je koristila proizvode Željezare. U rudniku Bor umjetnici su radili od bakra, a pored nekih kamenoloma od tamošnjeg kamena. Sadašnji Park skulptura upisan je u registar kulturnih dobara 2012. kao kulturno-povijesna zaštićena cjelina i ima 38, a sada 37 skulptura, s time da je od lani “Čovjek stroj” Ratka Petrića bez glave.
– Riječ je o skulpturama neprocjenjive umjetničke vrijednosti. One se ne mogu ponovo izliti iz kalupa. Nijedan Park skulptura u Hrvatskoj, a vjerujemo i u svijetu, nije proizašao iz tako specifičnog konteksta poput Željezare Sisak – upozorava Alma Trauber iz Gradske galerije Striegl.
No, dok na nestanak skulptura struka ne može utjecati, dotle se, u suradnji s Umjetničkom akademijom iz Splita već treću godinu u Sisku organizira konzervatorsko-restauratorska radionica s ciljem obnove skulptura. Pod vodstvom profesorice Sagite Mirjam Sunare do sada je u cjelini obnovljena jedna skulptura “Objekt II” Josipa Diminića iz 1979. U obnovi su sudjelovali i neki radnici koji su je i stvarali prije 36 godina.
Ljudi ih ne prepoznaju
– Glavni je problem što se Park nalazi na velikom području, skulpture su u vrlo lošem stanju, sve su od metala, ekonomska situacija ne pogoduje. Ljudi još uvijek ne prepoznaju njihovu vrijednost i mogu se čuti komentari poput “to je sve za staro željezo” – kazuje Alma Trauber. Ipak, dobra je vijest što se, nakon 20 godina propadanju, krenulo u obnovu. Još je veći zadatak približiti ih građanima. U njihovu očuvanju trebala bi pomoći i velika međunarodnna konferencija o parkovima skulptura koja će se sredinom rujna održati u Sisku, a na kojoj će sudjelovati i stručnjaci iz SAD-a, Australije, Tajvana, Egipta, Velike Britanije...
>> Kompleks bivšeg industrijskog giganta u Sisku ispunili umjetnici
Čast iznimkama, ali hrvatska moderna "umjetnost" uglavnom i nije za drugo, nego da se ekološki zbrine na otpadu.