Jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih, ali i najkontroverznijih suvremenih pisaca i to ne samo zbog knjiga koje je napisao, nego i zbog onih koje – nije. Za malo se, naime, autora u povijesti može reći da su poput Georgea R. R. Martina utjecali na književnost, popularnu kulturu te televizijsku i zabavnu industriju općenito. Otac je kultnog, a još nedovršenog serijala “Pjesma leda i vatre”, a sve je počelo objavljivanjem prvog romana u nizu pod nazivom “Igra prijestolja” 1996. godine. Do 2011. objavljene su još četiri knjige, a od tada se s nestrpljenjem čekaju zadnje dvije. Iako je planetarno popularna serija radnjom prestigla knjige te završila priču, fanovi se i dalje ne mire s time da nisu dočekali “kraj na papiru” pa bi stoga mnogi voljeli zaviriti u um ovog spisateljskog genija. A upravo to pokušava novoobjavljena knjiga “Svjetovi Georgea R. R. Martina” koja je na hrvatskom jeziku u izdanju Lumena objavljena prošlog mjeseca istodobno sa svjetskom premijerom. Autor Tom Huddlestone napisao je ovu neslužbenu i neautoriziranu monografiju kako bi na jednom mjestu analizirao Martinova nadahnuća za svijet koji je stvorio.
“Moderna fantastika ima mnogo zemalja, ali samo jednog istinskog kralja. On se zove George Raymond Richard Martin”, znakovita je rečenica kojom počinje ova knjiga, a ona ukratko sumira Martinovu važnost. Prvi dio knjige više je orijentiran na njegovo rano djetinjstvo, odrastanje i karijeru te se otkriva kako su ga ključni momenti u životu oblikovali i odveli do stvaranja “Pjesme leda i vatre”.
Martin je rođen 20. rujna 1948. godine u Bayonneu u New Jerseyu gdje je odrastao veoma skromno. Iako mu je majka bila iz bogataške obitelji, izgubili su bogatstvo u vrijeme Velike gospodarske krize, pa je Martinov otac radio kao lučki radnik i to, ironično, na doku koji je nekoć sagradila obitelj njegove supruge.
“Odrastanje u Bayonneu nipošto nije bilo loše. Ipak, mali je George imao velike snove – sanjao je da vodi uzbudljiv život kao junaci obožavanih stripova Batman, Superman i Fantastična četvorka, a poslije i junaci romana Roberta A. Heinleina, Andrea Nortona, Jacka Vancea i bezbroj drugih pisaca znanstvene fantastike, koji su se prodavali u mekom uvezu za 35 centi. U najmanju ruku htio je pripovijedati vlastite pripovijesti, pa je prijateljima prodavao ‘strašne priče o lovcu na čudovišta’ za kraljevski iznos od jednog centa po stranici, uz ‘besplatno izražajno dramatično čitanje’”, stoji u knjizi.
Poznato je, naime, da je Martin od mladosti bio velik ljubitelj stripova, posebice Marvelovih, a jednom je prilikom istaknuo kako mu je autor stripova Stan Lee bio možda i najveća inspiracija, veća i od Shakespearea i Tolkiena, čiji je također veliki fan.
Ipak, ono što je posebno zanimljivo u ovoj monografiji jest što prikazuje koliko je Martin imao bujnu maštu te su ga čak i svakodnevne situacije uspjele inspirirati za velike priče.
“Novo i neočekivano nadahnuće pružili su vodozemci: obitelj kornjača iz obližnje trgovine kućnih ljubimaca dobila je svoj novi dom u plastičnom spremniku na Martinovu radnom stolu. Spremnik je bio smješten u igraći dvorac, i Martin je zamišljao svoje ljubimce kao kraljeve i vitezove koji vode ogorčenu borbu za vlast. Rijetko je zapisivao te legende, ali ‘u mislima sam odigrao sve najbolje prizore mačevanja, bitke i izdaje’. Oklopljeni junaci Kornjačina dvorca nisu ni slutili da će njihova baština jednog dana osvojiti svijet”, jedan je od zapisa o Martinovom djetinjstvu u ovoj monografiji.
Nije stoga čudno da je nakon završetka srednje škole, u kojoj je već radio i kao urednik školskog lista, Martin upisao ugledni studij novinarstva na Sveučilištu Northwestern. Diplomirao je novinarstvo s pohvalama, posebno se zainteresirao za povijest, a kao veliki pacifist uložio je prigovor savjesti te odbio otići na ratište u Vijetnamu.
U to je vrijeme počeo ozbiljnije objavljivati svoje SF priče, dobivao je prve nagrade, a zaposlio se i kao predavač tiskanih medija na koledžu Clarke. Ipak, ubrzo je odlučio da se ipak želi posvetiti svojoj karijeri profesionalnog pisca, što ga je dovelo i do prvog angažmana na televiziji. U 80-ima i početkom 90-ih bio je zaokupljen filmskom industrijom, radio je na nekoliko serija pa je pisanje romana ostavio po strani. Međutim tad se dogodio sudbonosni trenutak koji je sve promijenio.
“Mislio sam da će možda biti pripovijetka... Imao sam samo to jedno poglavlje u kojemu pronalaze mladunčad strahovuka... Sve mi je bilo u glavi, morao sam pisati. Dakle, odluka nije bila posve razumna, ali pisci ionako nisu posve razumna bića”, riječi su kojima je sam George R. R. Martin svojedobno objasnio kako je počeo pisati “Igru prijestolja”. Ubrzo je ideja narasla sve do trilogije, koje su u to vrijeme bile izrazito popularne, pa je Martin svoju poslao izdavačima, a oni su njegovu ideju odmah i prihvatili. U vezi s time zanimljiva se anegdota navodi u tek objavljenoj monografiji, prema kojoj se prva verzija priče zapravo znatno razlikovala od konačne.
“Taj sažetak, koji se može pročitati na internetu, drastično se razlikuje od priče koju danas znamo, i uglavnom je lošiji. U tom sažetku Daenerys ubije Khala Droga da osveti brata, Sansa rodi dijete Joffreyju, a Jaime Lannister osvoji prijestolje Zapadnih Zemalja tako što ‘ubije sve koji u poretku nasljeđivanja imaju prednost pred njim i za umorstva okrivi svog brata Tyriona’. Što se tiče Tyriona, on se ‘beznadno zaljubi u Aryu Stark’ što dovodi do ‘smrtnog suparništva između Tyriona i Jona Snowa’”, opis je prve verzije ove epske sage, a fanovi će prepoznati koliko se razlikuje od konačne. Doduše, sama je bit unatoč izmjenama ostala ista.
“Martin opisuje ‘Igru prijestolja’ i njezine nastavke, koji čine nedovršenu seriju opsežnih romana pod zajedničkim naslovom ‘Pjesma leda i vatre’, kao svoj pokušaj da ‘realizam povijesne proze poveže s čarolijom i divotama najboljeg fantasyja’. I doista, ti se romani oslanjaju na nebrojene izvore iz stvarnog svijeta, od rimskih utvrda antičke Britanije do srednjovjekovnih Ratova dviju ruža, od opsade Konstantinopola u osmom stoljeću do mongolskih osvajanja u trinaestom”, stoji u ovog monografiji. I uistinu, entuzijasti i stručnjaci još otkako su objavljene prve knjige analiziraju koji su sve to svjetovi inspirirali Georgea R. R. Martina.
Upravo je tome posvećen drugi dio ove monografije koji u nekoliko poglavlja detaljno analizira inspiraciju za pojedine dijelove Westerosa i Essosa te likove u njemu. Autor monografije pritom napominje da je svijet u “Pjesmi leda i vatre” toliko živopisan i detaljan da će neke možda začuditi što ga je Martin u velikoj mjeri izmišljao u hodu.
“Ja ne radim tako da najprije izgradim svijet i onda pišem unutar njega. Najprije napišem priču, a onda sve sastavljam... Popunjavaš praznine i što više pišeš, to je svijet življi”, objasnio je svojedobno Martin.
Kada je pak riječ o njegovim književnim uzorima, osim već spomenutog Stana Leeja, svakako se među poznatijima izdvaja J. R. R. Tolkien, autor sage o “Gospodaru prstenova”.
“Ipak, dojam grubog realizma jasno razgraničava ‘Igru prijestolja’ od njezinih najočitijih književnih preteča, djela J. R. R. Tolkiena i njegovih oponašatelja. ‘Gospodar prstenova’ slijedi srednjovjekovnu filozofiju: ako je kralj dobar čovjek, u zemlji će vladati blagostanje’, kaže Martin. ‘Kada gledamo stvarnu povijest, stvari nisu tako jednostavne... Kakvu je poreznu politiku vodio Aragorn? Je li imao profesionalnu vojsku? Što je radio u slučaju poplave i gladi?...”, stoji u monografiji. I zaista, jedna od glavnih karakteristika “Igre prijestolja” jest da nema crno-bijelih likova. Svi su izrazito kompleksni i realni, sa svim svojim vrlinama i manama. Također, nitko od likova, pa čak ni glavnih, nije siguran. Prije Martina postojalo je nepisano pravilo da glavni lik preživljava, no u “Igri prijestolja” nije tako. Martin je brutalno realan, a svoju inspiraciju crpi i iz stvarnih povijesnih događaja.
Zapadne Zemlje imaju mnogo više zajedničkoga sa suparničkim državama u srednjovjekovnoj Francuskoj nego s relativno jedinstvenom Engleskom. Kao i uvijek, Martin rado posuđuje odasvud iz povijesnog zemljovida kako bi hranio peć svoje mašte – tim se riječima opisuje kako Martin gradi svoj svijet. Unosi tek pokoji element fantastičnog, poput zmajeva za koje inspiraciju crpi iz nordijske mitologije.
“Martinovi se zmajevi oslanjaju na različite izvore: kao zmaj i wyrm nordijske i germanske mitologije, oni su golemi krilati gušteri koji mogu rigati vatru i spaljivati sela do temelja. Kao Smaug u Tolkienovu Hobitu, oni su i pametniji od prosječnog guštera. Znaju prepoznati ljudske osjećaje i sklapaju bliske veze sa svojim jahačima. Međutim, za razliku od Smauga ne znaju govoriti, ne zanimaju se za zlato i nešto su manji”, opis je Martinovih zmajeva, a još jedna zanimljivost koja se u monografiji navodi jest da su Martina inspirirali i neki moderni likovi iz popularne kulture. Sam je svojedobno rekao da je “Tony Soprano neizmjerno simpatičan, a pritom je i totalni gad i psihopat. Ipak, bilo bi teško ne suosjećati s Tonyjem.
Neki ljudi s kojima je imao posla bili su mnogo gori od njega”. S obzirom na to kao i na činjenicu da je Martin veliki fan Sopranosa, autor monografije zaključuje kako u tom opisu čujemo odjek likova kao što su Robert, Jaime Lannister, pa čak i njegov brat Tyrion. Svi su Martinovi likovi u svakom slučaju veoma detaljno opisani, kao i radnja vezana za njih. S obzirom na to, ne čudi da ova priča nije ostala samo pripovijetka pa ni trilogija kako je prvotno zamišljeno.
“Martin se upustio u spisateljski projekt u razmjerima kakvi nisu viđeni još od Biblije. ‘Pjesma leda i vatre’ trenutačno ima 1,770.000 riječi, što je triput više od Martinova ljubimca, ‘Gospodara prstenova’ J. R. R. Tolkiena”, navedeno je u monografiji. Nakon “Igre prijestolja” 1996. godine, uslijedili su naime “Sraz kraljeva” 1998. godine, “Oluja mačeva” 2000., “Gozba vrana” 2005. i “Ples zmajeva” 2011. godine. I od onda ni slova iako su najavljena još dva romana – “Vjetrovi zime” i “San o proljeću”. Doduše, iste godine kada je izašla zadnja objavljena knjiga, počela se emitirati serija na kojoj je radio i sam Martin. Serija kojoj se, iako je oduševila gledatelje, oborila mnoge rekorde i iz temelja izmijenila televizijski svijet, zamjera nedorečen i zbrzan kraj. Stoga se knjige željno očekuju, u nadi da će rasvijetliti sudbinu Westerosa. Svjestan je toga i Martin, koji ipak svake godine još malo prolongira dugoočekivani datum. Navodno je problem što je do ovoga trenutka priča toliko narasla i namnožilo se toliko likova da ju je praktički nemoguće završiti. Jednom se prilikom na tu temu našalio i sam Marin koji je rekao: “Zašto sam uopće ulazio u ovako velik projekt? Je li stvarno moralo biti sedam kraljevina? Nije li ih moglo biti pet? Pet je dobar broj”. Ipak, kako je do toga došlo, možda je i on sam najbolje opisao kada je za sebe rekao: “Pišem oduvijek. To je bolest.”