'Uvijek sam se u životu vodila intuicijom i rijetko kad me prevarila'

Areta Ćurković tek je proslavila 49. rođendan, a već je zaslužila i dobila nagradu za životno djelo.

Cijeli je život ova Osječanka posvetila lutkarstvu, no talent je pokazala i na filmu, i najnovije – u showu HRT-a "Zvijezde pjevaju", u kojem će se večeras ona i pjevački joj mentor i partner Goran Bošković boriti za ulazak u finale. Paralelno trči na probe ili predstave u matično joj Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, a za show se priprema, kaže, i dok vozi, glača, kuha...

Tu su i probe za dva filma – jedan će snimati na ljeto, drugi početkom jeseni. Što se tiče nagrade za životno djelo – Povelje "Zvonko Festini" za doprinos glumačkoj umjetnosti hrvatskog lutkarstva, ona joj je uručena nedavno, u sklopu 27. lutkarskog proljeća Vukovarsko-srijemske županije.

Nagrada za životno djelo stigla vam je u još uvijek mladim godinama. Jeste li iznenađeni?

Jesam mlada, ali 28 godina sam u lutkarstvu i kazalištu, što nije za baciti. Nekako se ljudi zakače za sintagmu "životno djelo" pa kao da je sve gotovo... Za mene ništa nije gotovo, neću reći tek je početak, ali na polovici sam puta da se sigurno dogodi još pregršt prekrasnih stvari.

Dakle, nagrada mi je samo poticaj za dalje. Stvarno sam blagoslovljena čestitkama koje mi stižu na društvene mreže, toliko ih je da me blokiralo kada sam pokušala svakome ponaosob zahvaliti. To valjda govori da me moja publika voli, što mi je najvažnije. Naravno da umjetnik radi za sebe, svoj umjetnički izražaj, kao i egzistenciju, ali meni je krucijalni razlog zbog kojeg sve činim ponajprije moja publika. Nije ovo utrka na stotinu metara, već onaj najteži i najduži maraton, s puno uspona i padova, i treba biti jako strpljiv. Ja ne trčim i ne bavim se sportom, nažalost, taj segment ne stignem ili me još nije zahvatio.

Cijeli ste život proveli u osječkom Dječjem kazalištu. Lutkarstvo je danas još uvijek na neki način podcijenjeno, a s druge strane nije uobičajeno da glumci ostaju cijeli radni vijek u istoj kući. Što je vas vezalo i veže i dalje za to kazalište?

Uvijek sam iskrena pa ću biti i sada. Bilo je trenutaka kada sam pomišljala na odlazak, kao i poziva i vaganja o njima, ali uvijek sam se u životu vodila intuicijom i rijetko kada me prevarila. Kritični trenuci možda su bili čisto želja za nečim drukčijim u mojem umjetničkom ostvarenju, možda sam htjela nešto više, ali ovo je zaista najbolji recept jer je meni u mojem kazalištu predivno, to mi je druga obitelj. Sretna sam što mi se tako posložilo da imam konstantu u svojoj matičnoj kući, ali i potporu i razumijevanje ravnatelja i kolega jer uvijek nađemo model da uskladimo raspored, a da ništa ne trpi i nikada nije trpjelo.

Za vikend sam bila u showu "Zvijezde pjevaju", u nedjelju sam putovala u Split na Marulićeve dane i u noći se vraćala u Osijek da bih u ponedjeljak u kazalištu igrala predstavu. Nikada ne zaboravim da je Dječje kazalište moja matična kuća koja me hrani, ali isto tako, sve se može uskladiti ako su ljudi bar malo tolerantni i dobre volje. Puno mi znači da se mogu iskušati u drugim medijima i nadograđivati se. Jer, u konačnici, tako ću biti produktivnija i bolja i u kazalištu.

Kako uspijevate sve uskladiti? Rekli ste da pjevate i dok glačate...

Da, da, na jednoj ruci mi je opeklina od glačala, a na drugoj od, kako mi to kažemo, rajngle. No ja silno volim i taj dio svoga života, kada sam "obična" mama i supruga, prijateljica, kućanica. Nema mi druge, stavim slušalice u uši i vježbam, vježbam, vježbam, kad vozim, kuham, spremam... Ponedjeljkom osjetim svojevrsni pad energije, iako se Goran i ja nađemo i toga dana, da podijelimo tko će što pjevati i u kojem tonalitetu, četvrtkom navečer već idemo za Zagreb, tako da mi je kuća jedan veliki kovčeg, samo perem i preslagujem rublje.

Tako trenutačno živimo, ali ja se ne volim žaliti i kukati. Ljudi imaju potrebu za sve kriviti druge, a zapravo mi sami određujemo. Naporno je, ali to će iskustvo uskoro proći i, ako samo "njurgamo" tijekom toga, bit će nam poslije žao. Jer krize ili padovi koje nam se putem događaju brzo se zaborave, a ostaje lijepo iskustvo. "Zvijezde pjevaju" zaista mi je predivan doživljaj, upoznala sam nove ljude, pjevala u "liveu". Iako svi to uspoređuju s glumom i kazalištem, potpuno je različito, tako da vjerujem da me i kao glumicu i kao čovjeka takva iskustva oplemenjuju.

Netko će možda reći: "Lako njoj!", no iza mojih ostvarenja stoji puno rada. Uvijek se kaže da je talent 10 ili 15 posto uspjeha, a sve ostalo je rad. Ne možemo napredovati ako sjedimo u fotelji i čekamo da uloge dođu nama, biti protiv svega i misliti da su svi protiv nas.

Jesmo li na neki način razvili kulturu kukanja?

Apsolutno, i kulturu kukanja i "hejtanja". Ne mislim da su društvene mreže zlo jer one nas mogu spojiti s prijateljima na drugom kraju zemlje. No ljudima koji se skrivaju iza nedefiniranih profila one su postale mjesto za tračanje i omalovažavanje ljudi koji zaista nešto rade. Rijetko se nađu konstruktivne kritike. Dok sve to pišu, bolje da rade na sebi, pogledaju film, pročitaju knjigu... No valjda misle da ih to ispunjava. Osim toga, kako netko može kritizirati glumu ili pjevanje, a nije glumac ili pjevač.

Isto tako, ne želim komentirati žiri u showu. Jer, to su sve vrsni glazbenici koji su izgradili svoje karijere i odrađuju svoj posao kao što mi odrađujemo svoj. I to nije diplomacija kada tako kažem. Ja sam to shvatila kao igru, nema zle krvi, a i sama sam svoj najveći kritičar, ne mora mi netko ni reći da sam "falšala" ton, ja ga čujem. No ta kultura "hejtanja" je nešto se događa svuda u svijetu, ni korona nas nije opametila. Ljudi misle da se na globalnoj razini sve mijenja, ali ne, mi kao pojedinci mijenjamo stvari.

Jeste li se prije bavili pjevanjem?

Pohađala sam solo pjevanje tri godine, u nekadašnjem Društvu "Kolo", u HNK u Osijeku, kamo je dolazilo i mnogo opernih pjevačica. Imala sam 16 godina, u toj se dobi baš ne ide na solo pjevanje, no profesorica Miler me primila. Shvatila sam pak da se ne bih bavila samo pjevanjem, jer sam tremaroš, a tu je jako teško prikriti tremu. Kao da sam se u glumi više pronašla i snašla. Ali pjevanje mi je velika ljubav, moja kazališna publika uvijek kaže da lijepo pjevam. Treba biti hrabar, ništa si ne zamjeram i znam gdje mi je mjesto u pjevačkom smislu.

Dosta se ističe da ste u showu "Zvijezde pjevaju" osvojili skromnošću.

Tko god se bavi javnim izlaganjem, egu mu laska da ga se nagradi i pohvali, ali opet, mislim da sve u životu odabiremo. Ja želim biti skromna, stvarno mislim da "danas jesi, sutra nisi". Postanem i ja ohola i nezahvalna, ali stvarno na trenutak pa se dozovem k sebi. Nismo svjesni koliko ljudi oko nas pati, gubimo empatiju, brzo krenemo dalje čak i kada nam netko blizak umre, a srce nam puklo od tuge. Stvarno si moramo ponavljati važnost zahvalnosti i skromnosti, iako se to često zna ismijavati, kao da si neki guru.

U showu sam htjela biti onakva kakva jesam. Battifiaca i Ferlin su baš zabavni, ali kad bih ja htjela biti takva, bila bih kopija, iako i jesam duhovita. Za mene su i glazba i riječi baš krucijalna emocija. Danas svatko može biti javna osoba, prijaviti se u neki show, pa ljudi pobrkaju lončiće i misle da su bitni ako ih netko prepoznaje kao lice s TV ekrana. Nismo bitni, obični smo ljudi.

>> VIDEO Anđa Marić nakon godina borbe s multiplom sklerozom: "Napravila sam prve korake u sedam godina!"