Povodom retrospektivne izložbe Picelj i prijatelji, koja se u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb otvara u četvrtak, 19. rujna u 19:30 sati u MSU Zagreb uz 100-godišnjicu rođenja Ivana Picelja (1924.–2011.) donosimo niz tekstova u kojima se na izvanredan i širok opus jednog od najistaknutijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća osvrću autor izložbe prof.dr.sc. Zvonko Maković i urednica umjetnikove monografije u izradi, dr.sc. Snježana Pintarić.
Ivana Picelja, umjetnika, predstavlja prof.dr.sc. Zvonko Maković, kustos izložbe.
Onaj segment Piceljeva djelovanja koji pripada užem pojmu likovnih umjetnosti, dakle slikarstva i izvedenica koje iz njega proizlaze, poput reljefa i objekata, čini okosnicu njegova opusa. Karakteristično je da Picelj u apstrakciju ulazi direktno, da mu prva djela kojima se predstavlja 1951. i 1953. pripadaju upravo tom području, štoviše geometrijskoj apstrakciji. Za razliku od većine drugih slikara u ovome se dijelu stiže do bespredmetnoga sadržaja slike bez uobičajene redukcije, pa stoga i sva djela kojima se Picelj predstavio na prvim izložbama koje su odmah prihvaćene kao prekretničke i povijesne, on je pokazao precizno definiran koncept slike kao polja ispunjenog geometrijskim likovima. To će reći slike bez asocijativnih, simboličkih, metaforičkih tragova. Izložbu slika Kristla, Picelja, Rašice i Srneca, koja je održana u veljači 1953. u Društvu arhitekata u Zagrebu kritika i dio kulturne javnosti popratili su negodovanjem, zamjerajući joj, između ostaloga, nepristajanje na lokalnu liniju kontinuiteta. Isključivanje referencija na predmetni svijet i zalaganje za bezuvjetnu apstrakciju, relativiziranje značenja slikarstva i artikulirana svijest o potrebi povezivanja slikarstva s arhitekturom, skulpturom i tzv. primijenjenom umjetnošću, to bi bile bitne inovacije koje su na svojoj prvoj izložbi zacrtala četvorica exatovaca. Među tom četvoricom Picelj je bio najradikalniji, a kako je djelovao i na području grafičkog oblikovanja, bio je i najprisutniji na sceni te smatran glavnim zagovornikom stajališta izrečenih u Manifestu Exata predočenog javnosti 1951.
Tijekom 1950-ih Piceljev bi se jezički inventar mogao podijeliti u dvije skupine koje se bitno ne razlikuju. Prvoj bi pripadala rana djela s početka 1950-ih, a drugoj ona koja nastaju nakon 1954. i osobito sa slikama iz 1956. kojima pripadaju Kompozicija W i U čast El Lissitzkog gdje se na nedvosmislen način referira na kompleks ruske avangarde. Slike sa samog kraja 1950-ih nastavljaju tu liniju da bi onima iz 1959-1961. reducirao boju i sveo je na crnu, sivu i bijelu s čestim likovima kvadrata ukomponiranim u sliku. Od 1961. nastaju drveni reljefi zajedničkoga naziva Površine koji sliku pretvaraju u objekt, a to će se nastaviti sljedećih godina kada drvo zamjenjuje metalom koji često boja ili ostavlja čistim. Tu je važno istaknuti da mu monotoni ritam postaje dominantnim sadržajem djela. To će se nastaviti i u djelima velikog formata (Ides, Passage, oba iz 1967.) u kojih je naglašen iskorak s površine zida u ulazak u prostor. Osvajanje prostora u punom smislu će se prepoznati u djelu Euklidov vrt (2005.) koji se sastoji od cjeline što je čine pravilna geometrijska tijela smještena u prostor.
Seriju slika većeg formata s kraja 1970-ih (drvenih ploča oslikanih glatkim namazima akrilika koje su u svojoj bezličnosti nalik ready made predmetima), nazvanih iznova Površine, mogli bismo razumjeti i kao svojevrsne referencije na „posljednje slike“ što ih je 1921. učinio Aleksandr Rodčenko koga Picelj i spominje radeći mapu grafika njemu, Maljeviču i Mondrianu u čast.
Piše: Zvonko Maković
Sve informacije o izložbi Picelj i prijatelji pratite na stranici piceljiprijatelji.hdlu.hr.