Éduard Louis rođen kao Eddy Bellegueule još nema ni dvadeset sedam godina, a već je jedan od najpoznatijih francuskih pisaca koji u francusku javnost unosi podjele možda čak i više od Michelea Houellebecquea. Veliku pažnju izazvao je njegov autobiografski roman prvijenac “Raskrstimo s Eddyjem”, koji je na hrvatski jezik prevela Ita Kovač, a objavio Oceanmore. Isti nakladnik je u prijevodu Lee Kovács ovih dana objavio i drugi roman francuskog mladca “Povijest nasilja” pod uredničkom paskom Gordane Farkaš Sfeci i Nataše Medved. U međuvremenu Éduard Louis u Francuskoj objavljuje i treći roman “Tko je ubio mog oca” i političke tekstove koje kritičari otvoreno nazivaju neomarksističkim pamfletima. “Povijest nasilja” je, baš kao i “Raskrstimo s Eddyjem”, roman u kojem pisac piše o vlastitom burnom životu, ali to nikako nisu intimistički autobiografski zapisi s povremenim eruditsko-filozofičnim reminiscencijama.
Grčevito traženje kontakta
Louisov jezik poprilično je tvrd i kvrgav. Radnju ne opisuje kronološki ni linearno. Voli zbunjivati čitatelja, mijenjati literarne pozicije, skretati pozornost na nevažno, igrati se žanrovima. Želi ostaviti dojam da je načitan, da ima spisateljske uzore i da njegova literatura ima svoje legitimne izvore, kao i još legitimnija ishodišta. Glavni lik romana je valjda on sam, dakle Éduard, koji odlazeći s božićne proslave na ulicama Pariza susreće atraktivnog, lijepog tridesetogodišnjaka Redu koji grčevito traži bilo kakav kontakt. Reda je Kabil, a Kabili su berberska etnička grupa iz Alžira. Stanovnik je Pariza, otac mu je u Francusku doselio početkom šezdesetih godina i u božićnoj noći doslovno se prilijepio malodušnom Éduardu, inače piscu. Reda vrlo otvoreno i konkretno zavodi Éduarda i ovaj ga poziva u svoj stan u koji odlaze doslovno trčeći, nestrpljivo. Nakon seksa, ispovjednog razgovora i tuširanja, kada je Reda već u svojoj kožnoj jakni i spreman za odlazak Éduard shvaća da mu nema mobitela. Grleći se s Redom, ispod jakne napipa i svoj iPad. Odjednom sve postaje jasno. Reda više nije objekt seksualne požude ni pametan mladić s kojim se može emotivno razgovarati o obiteljskom stablu i društvenim tabuima ili sveprisutnom pulsirajućem rasizmu.
Predrasude i rasizam
Predrasude o stanovnicima Francuske čiji su se preci u tu zemlju doselili iz Magreba (i ne samo iz Magreba), a koji kradu i nasilni su, u Éduardovom pariškom stanu dobivaju svoje neupitne dokaze. Reda Éduarda pokušava ugušiti šalom, jer spominjući nestali mobitel on zapravo vrijeđa njegovu, Redinu majku. Nakon neuspjelog, pomalo amaterskog gušenja, siluje ga do krvi, dokazujući time svoju moć i mušku dominaciju i to nad bijelim muškarcem koji se ponaša kao žena jer priželjkuje mušku ljubav. Éduard konačno žustrije napada Redu i ovaj napušta stan, uplašen i zbunjen, bez iPada, ali s mobitelom i hrpicom drugih ukradenih stvari iz Éduardova stana. Éduardova sestra i njegovi prijatelji nagovaraju ga da svakako prijavi silovanje i pokušaj ubojstva. A to prijavljivanje u nekoliko policijskih postaja i ponižavajući liječnički pregledi nastavak su silovanja što Éduard ne želi, ali nema snage za pobunu protiv svojih najbližih i najdražih. Pa postaje čak i rasist, bježeći od tamnoputih muškaraca u podzemnoj, na ulici, na putovanjima.
U njega je usađen strah, strah koji daje strašne plodove mržnje. Mržnje kakvom se danas obilato hrani zapadna civilizacija. Želi li Éduard da policija uhvati Redu i da bude osuđen na zatvorsku kaznu? Nemam takav dojam. Kaje li se što je Redu svojom voljom pustio u svoj stan? Ne. Misli li da je i Reda, iako je silovatelj i nasilnik te kradljivac, zapravo nevina žrtva francuskog društva? Apsolutno. Gleda li u Redi isključivo negativca? Nikako. Očekuje li pomoć od psihijatara i sličnih zvanja? Ne. Čega se boji najviše nakon neugodnog napada? Najviše se boji da je postao HIV pozitivan. Predbacuje li sebi išta? Ne. Samo želi biti sam. Zato je valjda i napisao ovaj strastven uznemirujući roman.