Vargas Llosa je usred rata ušetao u DHK i upitao: Ima li tu pisaca?

Aktualni nobelovac, peruanski pisac i političar Mario Vargas Llosa dva puta je privatno bio u Hrvatskoj, a jednom se u Društvu hrvatskih književnika čak i susreo s novinarima, piscima, prevoditeljima i hispanistima. Bilo je to u ponedjeljak, 11. rujna 1995. godine, kada su ga pozdravili predsjednik DHK Ante Stamać i tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske i kasniji hrvatski premijer Ivo Sanader. U tom trenutku na hrvatski je bio preveden samo prvi Llosin roman, "Grad i psi", no puno više prijevoda Llosa je već tada imao na srpskom jeziku.

Raspoređen u Slavoniji

– Moj neprežaljeni kolega Anđelko Novaković i ja sjedili smo u prostorijama Društva i imali uobičajene teme kada je naišao njegovani gospodin crne, prosijede kose, savršeno odjeven, koji nas je na engleskom jeziku zapitao je li to društvo pisaca. Mi smo mu potvrdili, a on nam je rekao da je iz Perua i da se zove Vargas Llosa. Jeste li vi doista pisac Vargas Llosa, zapitao sam ga, a on je odgovorio potvrdno. Pozvali smo ga na piće, a on je rekao da je došao u Zagreb posjetiti sina koji je bio časnik UNPROFOR-a, jedinice peruanske vojske koja je bila smještena negdje u Slavoniji. Došao je privatno i slučajno je posjetio naše društvo. Susret je trajao petnaestak minuta, a Llosa mi je ostao u sjećanju kao fin gospodin. Nakon toga je bio kandidat za predsjednika države. Iz profesionalnih i sindikalnih razloga htjeli smo da bude izabran, ali nije prošao. Tko će pisca izabrati za predsjednika republike – pita se akademik Ante Stamać u izjavi za Večernji list.

A na susretu s novinarima bila je i dugogodišnja književna kritičarka Večernjeg lista Mirjana Jurišić kojoj je čuveni Peruanac izjavio da su njegovi romani izraz nezadovoljstva, pobune i neslaganja sa svijetom. M. Jurišić tih dana piše o Llosi kao pripadniku totalnog realizma, za razliku od Marqueza koji je pripadnik tzv. magijskog, poetskog realizma. 

Llosa je u DHK-u rekao da voli Zagreb zbog njegove lijepe sačuvane povijesne jezgre, ali i zbog – njegovih kafića.

– Tu se mora pisati dobra literatura – govorio je Llosa na Trgu bana Jelačića 7. Llosa hrvatskim novinarima. Nije zaboravio niti dramatične trenutke hrvatske povijesti koje je nazvao jednom od najvećih ratnih tragedija za koje se vjerovalo da se nakon pada Berlinskoga zida i Sovjetskog Saveza više nisu moguće na tlu civilizirane Europe. No, civilizirana Europa je pokazala drugo lice.

Skromno o nakladi

Govoreći o visokim nakladama svojih knjiga, Llosa ih obrazlaže činjenicom da je španjolski jezik materinski jezik više od tristo milijuna ljudi u svijetu te da samo u SAD-u ima već više od 25 milijuna hispanofonih stanovnika. U Zagrebu je poželio i da se na hrvatski jezik prevedu djela koja su mu zadala najviše glavobolje, "Razgovor u katedrali", roman o diktaturi pedesetih godina u Peruu, te "Rat za kraj svijeta", roman inspiriran stvarnim povijesnim zbivanjima u Brazilu u 19. stoljeću. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća na najviše je jezika (i to čak 27) preveden Llosin roman "Tetka Julija i piskaralo", djelo autobiografskog karaktera zbog kojeg je pisac imao i sudskih procesa jer je u njemu očito odveć realistički opisao ljubav s prvom suprugom. No, sudski procesi, oštre polemike, brakovi, pa i pokoji nokaut, očito nisu strani piscu koji svoje buntovništvo dokazuje i romanom "Keltski san" koji će biti objavljen 3. studenoga, knjigom o britanskom diplomatu Rogeru Casementu koji je bio zgrožen zločinačkom kolonijalnom politikom belgijskog kralja Leopolda II. zbog koje je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće stradalo deset milijuna Kongoanaca!?