Želio bih reći da mi je izuzetno žao i da izražavam duboko žaljenje zbog ove velike nesreće koja je zadesila Petrinju, koja danas izgleda kao Hirošima, kao i ljudskih žrtava te stradalih hrvatskih gradova i sela – imao je, na samom početku razgovora, potrebu kazati Dušan Kovačević (72), srpski akademik, književnik, dramski pisac, scenarist i redatelj, autor kultnih filmova i predstava “Balkanski špijun”, “Maratonci trče počasni krug”, “Ko to tamo peva”, “Sabirni centar”, “Radovan III”, “Underground”, “Sveti Georgije ubiva aždahu”, čije su replike odavno ušle u kolokvijalni govor.
Intervjue daje rijetko i bira vrijeme i raspoloženje kada “misli da može nešto reći” pa je tako ovaj za Večernji list naposljetku dao nakon više od dva mjeseca “pregovora” i po mnogočemu se može smatrati ekskluzivom. “Trudim se ne pojavljivati, osobito na TV-u, možda jednom u tri godine, iz više razloga, i jer mislim da je malo neprilično da se slikam u ovim godinama: sad je maska za mnoge spas, mislim da će je mnogi nositi i kad prođe korona”, pojašnjava.
Premda povod za razgovor s ljudima poput Kovačevića nekad i nije nužan, pokazalo se da ih ima pregršt: završio je snimanje svog novog filma “Nije loše biti čovek”, upravo je izdao knjigu pjesama “Ja to tamo pevam”, a na dužnosti direktora uglednog beogradskog Zvezdara teatra, koju obnaša više od 20 godina, pokušava, i u tome uspijeva, održavati predstave u doba pandemije.
Zbog zatvorenih granica ovaj razgovor nije mogao biti vođen drugačije nego telefonom. Vođen je nekoliko dana, uz nekoliko propalih pokušaja spajanja s njegovim kućnim telefonom, no kako reče njegov Ilija Čvorović, glavni lik famoznog “Balkanca”: “‘Oće centrala da pogriješi jednom, ali ne sto puta.” I tako smo možda dobili pogrešan broj, ali smo dobili onoga koga smo tražili.
Je li vam poznato da u Hrvatskoj imate veliku, odanu vojsku fanova koji replike iz vaših filmova znaju napamet?
Da, to mi je poznato. Kada smo prošle godine gostovali u Ljubljani s predstavom “Balkanski špijun”, u publici su sjedila i dva čovjeka iz Zagreba iz udruge ljubitelja toga filma koji su pred našim glumcima čak odigrali dvije scene s kompletnim dijalozima, kao da su i sami glumci. I inače sam sretao mnogo ljudi iz Hrvatske kada sam proteklih godina dolazio u Zagreb na premijere kazališnih predstava ili filmova, a jednom je prilikom kod nas u Zvezdara teatar u Beograd došao cijeli razred, stotinjak učenika iz gimnazije u Osijeku, gledati “Profesionalca”. Dakle, svjestan sam popularnosti u Hrvatskoj, ali uz jednu činjenicu koja je potpuno normalna: da su ti filmovi i te replike odavno otišle od mene. Znam da velik broj ljudi te replike ne veže osobno uz moje ime, ja sam samo jedan od krivaca za sve lijepo što su ti filmovi donijeli, ali nemam osjećaj nekakve posebne veličine.
Iz vašeg odgovora koji odiše skromnošću ispada da možda ni danas, s odmakom od nekoliko desetljeća, niste svjesni utjecaja koji ste imali na odrastanje čitavih generacija.
Neću umrijeti od skromnosti, ali nemam taj osjećaj. Trenutačno sam u novom poslu i non-stop trčim i vrlo rijetko se osvrćem jer moj način rada i života je da mislim što još trebam učiniti. Dok mi razgovaramo, na stolu mi je neki novi rukopis na kojem radim i još ću na njemu raditi nekoliko mjeseci, možda i nekoliko godina. A možda ću ga, ako me umori, baciti. Događalo mi se da rukopis za koji sam mislio da je dobar pročitam ponovno i onda ustanovim da nisam bio pri dobrim živcima kad sam ga radio. To je sudbina moga posla, ta neizvjesnost.
Ali znate li gdje vidim najviše taj neki odjek onoga što sam radio? To su naslovi u novinama i televizijskim emisijama jer se tisuću puta dogodila neka alternacija naslova mojih filmova. Sada je u Beogradu otvorena velika izložba koja se zove “Alan Ford trči počasni krug”. U segmentima se događalo da čujem replike i rečenice iz filmova kada u nekoj školi netko zaviče “deco, deco”, kao onaj čiča iz “Ko to tamo peva”. Ili kada u hodu na ulici čujem kako netko nekome dobacuje replike iz mojih filmova. To je već kao narodna poezija, ali nepoznat je autor, netko je to nekada smislio. Za mene zna jedino moja branša pa hvala Bogu da nisam uzalud trošio godine.
Spomenuli ste “Balkanskog špijuna”. Jeste li vi, kao autor teksta, scenarija i režije za ulogu Ilije Čvorovića osobno izabrali Danila Batu Stojkovića? I jeste li pišući zamišljali baš njegov lik?
Nikada ne zamišljam glumca dok pišem, zato što ne znam kakav će taj lik biti do kraja. Portretiram likove i to su uglavnom ljudi koje poznajem.
Želite reći da ste lik Ilije Čvorovića pisali prema stvarnoj osobi?
Ne direktno njega kao pojedinca, ali upoznao sam tu vrstu ljudi, taj tip čovjeka. Govorim o periodu 1950-ih, 1960-ih godina, o vremenu budnosti i opreznosti, svih tih floskula koje su bile nametnute jer, prema čuvenoj krilatici, neprijatelj nikada ne spava. Bata Stojković bio je moj veliki prijatelj s kojim sam radio gotovo sve svoje predstave i filmove pa je bio neminovan kao pojava i za tu ulogu u “Balkancu”. Kada sam taj tekst 1982. ponudio Ateljeu 212, odgovor nisam dobio mjesecima. Kasnije sam čuo da je ta priča putovala u Gradski komitet, pa se vraćala, pa je uprava odlučivala hoće li ili neće raditi. I onda sam taj tekst dao Bati koji ga je pročitao i zaljubio se u taj lik. Nisam ja, nego ga je on odnio u Jugoslovensko dramsko pozorište koje ga je odmah stavilo na repertoar.
Naš rad temeljio se na prijateljstvu i na činjenici da sam s njime proveo godine i godine razgovarajući. Kada mi telefon zvoni nakon ponoći, ja znam da zove Bata Stojković, iz dva moguća razloga. Ili je gledao neki film koji je fantastičan ili mi se javlja iz kafane i, kada čujem muziku, točno znam iz koje zove. To je jedna generacija glumaca koja je živjela sto na sat, koja je brzo živjela i brzo otišla.
Da, nažalost, iz slavne postave “Balkanca”, preminuli su svi ključni akteri osim Mire Banjac: otišli su Bora Todorović, Sonja Savić, Zvonko Lepetić, pa i Bata Stojković. S kakvim ste osjećajima primali vijesti o smrti tih ljudi?
To je bilo vrlo traumatično jer oni su bili dio moje obitelji. Bora Todorović bio je kum mojoj kćeri. S Batom Stojkovićem ljetovao sam na Korčuli, gdje je imao apartman. Jednom je tamo slavio rođendan tako što je platio dvojici momaka da ga voze čamcem na vesla, a iza njih je išao još jedan čamac na vesla u kojem se vozio orkestar koji mu je svirao starogradske pjesme. Bata je bio i veliki hedonist, pa kad uđe u kafanu znalo se da je on prvi gost, a ostali se snalaze kako znaju. Nikada se nije dogodilo da pored njega netko plati rundu.
No Mira Banjac jednom je otkrila da je na setu “Balkanca” znao biti jako težak, nervozan, na trenutke nemoguć. Je li to i vaša impresija?
Da, da, koliko je bio dobar glumac, toliko je bio zahtjevan, apsolutno je tražio potpunu kontrolu i nije dopuštao bilo kakvu dekoncentraciju. Mogao je napraviti neugodne scene ako bi netko govorio dok on igra i tu je bio potpuno u pravu. Bata je u kazalište uvijek dolazio sat i pol vremena ranije i prelazio preko teksta bez obzira na to je li ga već igrao 300 ili 400 puta, sjedio u garderobi i pio kavu, to je radio i dok bi se snimao film, i onda kad počne predstava ili snimanje morala je biti stopostotna tišina. Glumci nisu smjeli ni slučajno napraviti neku grešku jer ih je poslije snimanja čekao pakao. To je ta vrsta rijetke glume. Kada mu kažete da tresne rukom o stol, uvijek je postojala opasnost da razbije stol. S te strane jest bio poprilično težak, ali s dosta prava jer tako je čuvao svoje prijestolje. Nije se moglo dogoditi da to prijestolje netko ugrozi, taj bi bio proganjan na sve moguće načine.
Mnogi će i danas reći kako je njegova uloga u “Balkancu”, osobito monolog koji izriče u posljednjim minutama, vrijedan Oscara i Zlatne palme. Smatrate li i vi da je Bata zaslužio više?
On je tom ulogom napravio sebi u pravom smislu spomenik. Tu završnu scenu, užasno tešku i napornu, mi smo snimali samo dva puta i ne zna se u kojoj je snimci bio bolji. Bata je dostizao tu radnu temperaturu koja nije više bila gluma, nego istinita priča. U zadnjim minutama filma, kada Ilija doživljava infarkt, mi smo se, s obzirom na to da je Bata imao problema sa srcem, bojali je li ostao živ jer je glumom doveo sebe u predinfarktno stanje i zato ta scena izgleda kao dokumentarna, a ne glumljena.
Svoju posljednju predstavu, “Profesionalca”, odigrao je tako što je u prvom redu sjedilo nekoliko liječnika. Izdržao je predstavu, izašao u foaje, popio dvije rakije kao i obično i rekao: “Ako sam dobro igrao, imam pravo da častim sebe.” Sjeo je u auto, otišao u bolnicu i više nije izašao. Umro je od karcinoma pluća i pušio do posljednjeg trenutka. Ja ga nikada nisam vidio bez cigarete, ni kad hoda ni kad ruča. Bio je rođen kao glumac i s ovog je svijeta otišao kao glumac.
Kako je izgledalo snimanje filma “Ko to tamo peva” u Deliblatskoj peščari?
Na set sam odlazio samo kada je eventualno bila potrebna neka intervencija u scenarij, da ne dekoncentriram glumce. Kada je pisac tu, glumci malo više vode računa o tome kako izgovaraju replike, kao da je to nešto zapisano u kamenu i ne smije se dirati.
Jeste li nazočili čuvenoj sceni kada Miško vozi zavezanih očiju?
Aleksandar Berček uistinu je vozio taj autobus zavezanih očiju i on je privatno stvarno dobar vozač, ali je u jednom trenutku, kada scenarij predviđa skretanje s puta, ispalo poprilično loše jer je izgubio kontrolu. Oni su stvarno prošli vrlo blizu bandere i cijela je ekipa bila uplašena jer Berček nije vidio dobro ispod onog poveza, tek je nazirao i negdje se preračunao. Ekipa je, iako se to naravno ne čuje u filmu, u panici vikala: “Desno, vozi desno!”
U prvotnom scenariju toga filma, za potrebe završne scene bombardiranja Beograda, divlje životinje trebale su pobjeći iz zoološkog vrta. Zašto ta scena nikada nije snimljena?
Tu scenu napisao sam nakon razgovora s autentičnom svjedokinjom vremena tog 6. travnja 1941. na Kalemegdanu, na dan bombardiranja Beograda u Drugom svjetskom ratu. Prepričala mi je apokaliptičnu scenu kad su bombe počele padati, a ona je prišla prozoru i vidjela kako niz ulicu trči žirafa, pobjegla iz obližnjeg ZOO-a. Tu sam scenu želio oživiti na kraju filma kada likovi izlaze iz autobusa, želio sam prizor nalik “Odiseji”, s onim majmunima, kako bih pokazao da se civilizacija, kada se sruši svijet, vrati na prapočetak. Imali smo ugovor s talijanskim zoološkim vrtom koji je trebao doći u Beograd s dresiranim životinjama, ali pred kraj snimanja umro je Josip Broz i onda je donesen zakon da nitko ne može u zemlju ni iz zemlje, pa tako ni naš cirkus. Na kraju smo odustali od te scene sa životinjama, ali sam je godinama kasnije iskoristio za početak filma “Underground”.
Je li barem malo mirnije bilo na setu “Maratonaca”?
Bilo je jako naporno jer je taj film s puno akcije i puno svađa. Dogodila se i jedna iza kamere. Bata Stojković i Pavle Vujisić posvađali su se oko nekih stvari na snimanju i u toj sceni kad Pajo udara Batu daskom, udario ga je krivom stranom daske, istinski i snažno, tako da je Bati već u kadru počela rasti kvrga na glavi. On je izdržao taj udarac i ta je scena ostala snimljena a da nije ni trepnuo. A kada se završio kadar, nastavili su se svađati. Poslije je Bata, ali nenamjerno, daskom udario Bogdana Diklića.
Uistinu nevjerojatno zvuči da ste svoja ključna djela pisali u svojim dvadesetim godinama. Kako jedan tako mlad čovjek može tako precizno poznavati psihologiju, pa i ljudsku patologiju?
U ranoj mladosti preživio sam dvije vrlo teške bolesti. Kad sam bio beba, nosili su me u bolnicu i jedva sam preživio, to se ne sjećam, ali drugu bolest pamtim jako dobro, kada sam s šest godina obolio od meningitisa. Sjećam se mraka sobe u kojoj sam ležao i doktora koji je dolazio svaka dva sata davati mi injekcije, u situaciji hoću li zbog temperature od 40 stupnjeva uopće preživjeti, ali pamtim i mjesece oporavka od tog užasa u mraku, bez svjetla, kako ta teška bolest zahtijeva.
Kod mene je ostavila velik strah od smrti tako da nije ni čudo da sam s 21 godinom počeo, na drugoj godini studija, pisati taj komad o obitelji Topalović koja drži pogrebno poduzeće. Čitao sam ga pred kolegama i smijali su mi se. Mislio sam da pišem tragediju, a izgleda da sam se smijehom branio od užasa. Bio sam u velikoj krizi, depresiji, i u dilemi hoću li napustiti Akademiju i Beograd. Iako sam bio student generacije, izgubio sam stipendiju iz potpuno idiotskih razloga i ostao na maloj pomoći koju su mi roditelji umirovljenici mogli poslati. Snalazio sam se i promijenio, do današnjeg dana, 17 adresa u Beogradu.
I tako sam se počeo sam baviti pisanjem i sam sebe oslobađati toga straha na način da ću se smijati. Sve što sam pisao, pisao sam iz velikog uvjerenja, iz nekih atavističkih opsesija. Da nisam postao pisac, vjerojatno bih priče pričao nekom psihijatru. Ovako ih pričam onima koji dolaze u kazalište, i za te priče dobivam pare. Bar neke vajde imam od toga što mi netko i nešto zuji u glavi.
Ukupno, šest puta sam bio na rubu smrti, da prijeđem na drugu stranu. Samoizlječenje je jako bitno, a mislim da je literatura izrazito ljekovita. Mnogi pišu iako nisu pisci, ali imaju potrebu ispovijedati se papiru jer nema svatko mogućnosti ići kod psihijatra i s kauča pričati kakve muke ima. Čovjek se formira u svojim spoznajama i emocijama do sedme godine, pa iz razloga koje sam naveo, ne podnosim mrak. Živio sam životom koji sa strane izgleda romantičan, ali je vrlo stresan pa sam preživio razna čuda i moj se anđeo stvarno umorio čuvajući me.
Sada je posve jasno zašto je smrt, kao i motiv nestajanja, gotovo konstantan motiv vaših djela.
U mojim filmovima i dramama i pričama jedna od dominatnijih tema je utjecaj velike nesreće na male ljude. Ta nesreća može biti rat, politika, smrt i priča o tome kako se običan čovjek snalazi u teškim vremenima i koje kompromise mora raditi da bi preživio. Kada se bavite tako teškim temama, onda je neminovno napraviti mali otklon, distancu, morate naći jedan ironični ugao jer tolika je količina gorčine nepodnošljiva. Moja je teorija da je jedna od velikih obrana – i to ljudi rade svjesno ili nesvjesno – podsmjehivanje nesreći. Humor i smijeh posljednja su obrana od svakog zla.
Jeste li vi osobno u nekoj fazi života proglašeni špijunom? Početkom 1980-ih, kada su nastajali vaši tekstovi, Tito je bio mrtav, ali socijalizam i Partija još uvijek su bili vrlo živi.
Bilo je tih stvari, ali ja ih se trudim zaboraviti. Bilo je zabrana, zaustavljanja, stopiranja. Ali ima jedna od tih ekstremnih situacija koju sam doživio u Pragu u vrijeme dok je Havel bio u zatvoru, a ja sam išao na premijeru “Sabirnog centra” u njihovu kazalištu. Na aerodromu me nitko nije dočekao, ni u hotelu, kao ni na premijeri, čak ni poslije mi nitko nije prišao i ja sam bio u šoku, potpuno zgranut, ne znajući o čemu se radi. Tek kasnije na prijemu mi prilazi jedan od glumaca iz predstave, odvodi me sa strane i kaže mi da su uoči premijere dobili informaciju da sam ja balkanski špijun, osobno, u stvari, netko je prevodeći moju biografiju našao podatak o predstavi tog imena što su pripisali meni kao političku karakteristiku, kao podatak da se ja bavim špijunažom.
Kasnije sam upoznao tamošnju opoziciju, Havelovoj supruzi odnio sam neki novac i onda smo doživjeli da se na jednoj večeri kod njih u stanu točno u 20 sati, kada počinje češka najgledanija serija, ugasi svjetlo u toj zgradi kako bi se kaznilo nas jer cijela zgrada zbog nas neće gledati seriju i svi će nas mrziti. To su nadrealne priče, a događaju se ne tako davno, 1985. godine.
Navodno ste za vrijeme Tita zbog predstave “Radovan III“ bili uhapšeni?
Istina. Glumac Zoran Radmilović i ja zaigrali smo se i u kafani napravili neke normalne incidente i zbog toga je predstava bila skinuta na tri mjeseca. Vlast je tada imala jednu vrlo konkretnu priču koje se držala čvrsto. Niste smjeli uzeti im pare koje su oni ukrali i, ako još s tim parama pretendirate na vlast, onda ste gotovi, ali ako sami radite neki svoj program o svom trošku, onda vas toleriraju kao luđaka. Za njih ste nešto kao “lero” koji priča gluposti i ne ugrožava pa vas ne diraju. Mislim da je i danas tako.
Imate li osjećaj da smo i danas okruženi paranoidnim ljudima koji oko sebe vide samo nevidljive neprijatelje, sljednike Udbe, jugozomboide i teroriste koji žele rušiti državu? Tko su Ilije Čvorovići današnjice?
Ima ih i mislim da ih ima previše. Taj tekst je napisan prije 40 godina, ali sve matrice ostale su iste. To je u stvari skretanje s bitnih na manje bitne stvari. Kada imate neki ozbiljan problem, primjerice, ekonomski pa, ako ga ne možete riješiti, onda netko mora biti kriv, a krivi su ljudi koji potkopavaju sistem, a tko potkopava sistem i državu nego špijuni! I što su manje vidljivi, to su opasniji, tako da su po toj logici paranoje najopasniji oni koji ne postoje. Većinom su to špijuni CIA-e ili neke prozapadne ili proruske službe, čak su u pitanju dvostruki špijuni, a većinu tih nesretnih špijuna čovjek ne bi uzeo da mu nosi namještaj koliko su sposobni. Naravno da je ta igra podsjećanje na onu igru “lopova i žandara” koju cijeli život igramo.
To vam je i ta rotacija i smjena vlasti: dok je netko u opoziciji, onda su oni na vlasti lopovi i špijuni, a kad dođu na vlast onda su špijuni u opoziciji. Ta igra nema kraja i zato se “Balkanski špijun” igra toliko i nije izgubio ništa na aktualnosti, čak je u nekim segmentima dobio ironičniji prizvuk. Tko je kriv za našu nesreću? Naravno, nismo mi. To je jedna cirkuska zabava koja bi, kada bi izmakla kontroli, bila jako opasna.
Kolektivnoj paranoji pridonosi i pandemija koronavirusa, s kojom jača i antivakserski pokret, strah od čipiranja i Billa Gatesa, kao i uvjerenje da je COVID-19 samo prehlada.
Ta priča o Iliji Čvoroviću nije incident, to je mnogo raširenija pojava, u mnogim segmentima. Kada bi se sutra raspisao referendum da se uveze kuga, bilo bi jako puno ljudi koji bi rekli da to treba. Ali ako već živimo u nekakvom demokratskom svijetu, ako ste odlučili ne cijepiti se, to je vaša privatna odluka, ali ćete snositi odgovornost i nemojte odlaziti u bolnice. Idite fino u šumu i u šumi jedite travu. Ako nećete cjepivo koje dolazi iz struke, zašto tražite pomoć struke?
Kako na vas utječe ovo vrijeme zabrana, straha, ograničavanja slobode kretanja? Kako se branite protiv izolacije, distance?
U kazalištu sam više od 50 godina, znate, ja sam čovjek još iz brončanog doba i upoznao sam sve moguće daće i nedaće života, ali ovakvo čudo ne pamtim. Čak je u periodu variole vere bilo manje opasno i pod kontrolom, a ovo je potpuno izvan kontrole. Nosim masku, čuvam se velikih skupova i radim od kuće, što je u mom slučaju uobičajeno. Moj posao je u mom uredu, a moj ured je moja radna soba, a moja radna soba je u mojoj kući. Ja sam sebi gazda, ja sam vlastiti šef, ja sam vlastiti sluga, ja sam vlastiti vozač. Obavljam jedno deset funkcija u svojoj firmi koja radi punom parom. Tako je, da parafraziram Márqueza, u doba kolere nastala i ova knjiga pjesama i priča “Ja to tamo pevam”. Smijeh je ljekovit, uostalom, Cervantes je napisao “Don Quijotea”, knjigu prepunu humora, ljepote i smijeha – u zatvoru. Inače, došao sam do zaključka da pisanje nije baš normalna profesija. Nije normalno da čovjek po cijeli dan izmišlja nešto, razgovara sam sa sobom. Pisce bi trebalo držati malo po strani. Jer, ne znate je li u nekom trenutku postao lik iz svog komada. Imam dosta priča u skicama i mogao bih pisati jednu dramu svaka dva mjeseca, ali to mi nije potrebno. Ne bih volio iza sebe ostaviti samoposlugu. Volio bih da to što iza mene ostane više sliči na nekakav butik. Ne firmiran, ali butik u kome dva-tri predmeta nemaju cijenu. U životu sam učinio više nego što sam očekivao i manje nego što sam mogao.
Odličan tekst intervjua!