Velebna zbirka Zlatka Mumleka vrijedna 11 milijuna kuna - koju država neće

Oprezno, a istodobno i zaigrano poput kakva dječarca, naginjao se Zlatko Mumlek nad glazbene kutije, okretao ručice s njihovih bočnih strana pa promatrao širenje mijeha, osmjehnuvši se na svaki takt nove melodije koja je dopirala puneći prostoriju nekim davnim vremenom. Ptičji pjev "zarobljen" u kutiji proizvedenoj početkom 18. stoljeća u Francuskoj, vergl, papirnate role na kojima je zabilježena melodija, fotoalbum s funkcijom glazbene kutije, "raspjevani" sat na čijem je klatnu horoskop, glazbeno raspelo... Pokazivao nam je Mumlek djelić svoje kolekcije starina, istodobno govoreći o tome kada je i gdje koji eksponat nastao, na kojem principu radi, što je bilo prije, a što poslije njega...

Ti svjedoci glazbene povijesti samo su maleni dio Mumlekove zbirke antikviteta u kojoj je čak 33.000 glazbenih kutija, radijskih i televizijskih prijamnika, fonograma, gramofona, magnetofona, mikrofona, kamera, fotoaparata, kinoprojektora, filmskih plakata, pisaćih strojeva... Neki su od aparata bili vlasništvo poznatih osoba, na gramofonima koji su sada dijelom zbirke nekoć su uz pucketave zvuke s gramofonske ploče u Puli plesali austrougarski mornarički časnici, melodije iz reproducirajućeg klavira Duo-art proizvedenog prije stoljeća zacijelo su osvajale srca i dama i gospode, a društvo Ive Robića sigurno se dobro zabavljalo slušajući muziku s glazbene linije doajena hrvatske zabavne glazbe...

Bez obzira na to što se radi o industrijskim proizvodima, ti uređaji predstavljaju i svojevrsnu umjetnost, pogotovo uzmu li se u obzir oslikana vanjština i drveni detalji na starim aparatima. Većina je aparata iz zbirke u funkciji pa je uistinu fascinantno čuti zvuk kakav je bio nekoć, bez dodataka raznoraznih novodobnih elektroničkih čudesa. Mumlekova je kolekcija u Hrvatskoj procijenjena na jedanaest milijuna kuna, a mi smo imali prilike vidjeti jedan njezin dio, obvezavši se kako nećemo otkriti lokacije koje smo posjetili. Da je Zlatko, na primjer, kolekcionar u Njemačkoj, njegova bi zbirka vrijedila tri do četiri milijuna eura, odnosno dva-tri puta više no što vrijedi kod nas.

Dio onoga što Mumlek posjeduje, a odnosi se na reprodukciju zvuka, bit će izloženo potkraj mjeseca u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Trošak izložbe, baš kao i tisak četristotinjak stranica debele knjige u kojoj su opisani eksponati, ali i ljudi zaslužni za njihov postanak, Mumlek snosi sam. Sva njegova dosadašnja nastojanja da država pokaže interes za kolekciju u kojoj su i eksponati kojih nitko drugi nema, a u kojoj je zapisana i hrvatska povijest, nisu baš urodila plodom, pogotovo ne Zlatkova želja da njegova zbirka bude trajnim postavom nekog budućeg Muzeja zvuka i slike u kojem bi bilo predstavljeno stvaralaštvo ovih prostora. Tako je vrijedna zbirka tog kolekcionara na pragu sedmog desetljeća trenutačno dostupna tek virtualno, na internetskoj stranici hr.radiomuseum-croatia.com.

"Zbirka Zlatka Mumleka toliko je fascinantna, velika, vrijedna, rijetka i znalački odabrana da se može kazati da predstavlja monumentalno djelo jednog samozatajnog čovjeka koji je u nju, tijekom niza godina, uložio neizmjeran trud, vrijeme i znatna financijska sredstva za nabavu, restauraciju i pohranu izložaka. Od mnogobrojnih izložaka, oko 400 predmeta predstavljenih u rukopisu ne može se pronaći na internetskim stranicama, što govori o opsežnosti i originalnosti zbirke", naveo je redoviti član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, prof. dr. sc. Dubravko Rogale, u recenziji Mumlekova rukopisa, davši pritom preporuku da se Zlatkovo djelo objavi u formi monografije zvuka.

Prof. Rogale naglasio je da će ta knjiga "predstavljati vrijedan dokumentacijski slikovni i tehnički materijal za buduće naraštaje o značajnom dijelu prikupljene, restaurirane i pohranjene izuzetno vrijedne tehničke baštine Republike Hrvatske".

Dok stojimo pokraj orkestriona Atlantic (glazbenog automata koji zvuči poput orkestra ili benda), koji je jedan od najvećih proizvođača glazbenih instrumenata svoga doba Ludwig Hupfeld napravio na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, Mumlek nam objašnjava kako je taj izložak nabavio za nešto više od dvije tisuće eura u Varaždinu u derutnom stanju. Danas je on od neprocjenjive vrijednosti jer takvoga nigdje više i nema. Mumlekov orkestrion, koji u sebi ima dva valjka s po pet melodija, težak je osamdesetak kilograma, a inicijalno ga se pokreće kovanicom od deset pfeninga Austro-Ugarske.

– Imao sam prilike odabrati između orkestriona koji je bio u funkciji i ovoga za koji nisam znao što je u njemu. Vlasnik je spuštao cijenu onoga ispravnog i naposljetku je umalo cijena bila izjednačena, ali ja sam se "zalijepio" baš za ovaj za koji nisam znao što u sebi krije. I nisam pogriješio. Jer na jednom su valjku pronađene melodije "Lijepa naša domovino" i "Još Hrvatska ni propala", a na drugom skladba Ivana pl. Zajca iz opere "Nikola Šubić Zrinski". Ostale melodije nisu sa sigurnošću utvrđene, no pretpostavljam da se uz ove tri budnice kroz jedan od zapisa na orkestrionu obrađuje i ban Jelačić i to u domoljubnoj pjesmi "Ustani bane" – kaže Zlatko Mumlek.

I dok je o svojim eksponatima – po koje je nekoć išao u Mađarsku, Češku, Slovačku, Italiju, Austriju, Srbiju, Sloveniju... a danas ih preko interneta nabavlja iz cijelog svijeta – u stanju pričati satima, stalno izvlačeći nove zanimljivosti, Zlatko Mumlek o sebi baš i ne voli pričati:

– Zanimljivija je i bitnija kolekcija od mene – ponavlja.

Svejedno, uspjeli smo "iščupati" i po koju riječ o tom sakupljaču i kolekcionaru bez tehničkog i glazbenog obrazovanja koji piše o velikanima hrvatske glazbe, poduzetniku kojemu je dobro poslovanje omogućilo da investira u zbirku i pomalo naivcu koji vjeruje kako njegovih 33.000 eksponata državi predstavljaju nešto. Zlatko je rođen u Vođincima kod Vinkovaca kao jedno od troje djece nesvršenog trgovca i domaćice. Kada je otac dobio posao u poljoprivrednom kombinatu, preselili su se u Baranju, u selo Topolje. Subotom se išlo kod brice na šišanje, a kad bi Zlatko došao na red, svoje je mjesto uvijek prepustio nekom od mušterija, sve vrijeme upijajući poput spužve priče starijih koji su se sjećali svoje mladosti. Kod brice je i zavolio povijest. Kada mu je jednom zgodom u posjet došla baka koja je u Međimurju s djedom, podrijetlom iz Cestice kod Varaždina, vodila trgovinu i gostionicu, a na Staroj Muri su imali mlin, i poklonila mu pet austrougarskih kruna, Zlatko je počeo skupljati novčiće, a zatim i poštanske marke. Danas u filatelističkoj zbirci ima oko šesnaest tisuća poštanskih maraka.

Otac je postao poslovođa u kombinatu, u selu je radio i kao priučeni veterinar, Zlatko je na selu zavolio konje... Maštao je u Baranji o tome kako će ići u srednju školu u Osijeku, za RTV mehaničara, ali njegovi nisu imali novca pa je krenuo za bravara u Kneževo. U to je doba htio sa sinom seoskog pekara, Stipom, napraviti toki-voki, međutim u pošti im nisu dali kristale za prijenos zvuka... Na školskoj praksi nakon drugog srednje krivo je odrezao neki predmet, majstor se izvikao na njega, i naposljetku se Zlatko prebacio u gimnaziju u Beli Manastir. Kad ju je završio, bilo je vrijeme da prvi put u životu posjeti Zagreb. Ondje je, naime, upisao studij. Novac od stipendije i skromna očeva davanja nisu bila dovoljna za podstanarstvo, knjige i hranu, često je jeo samo kruh i luk, ponekad se počastio paštetom. Jednom je zgodom sve što je imao potrošio na torbu od skaja i knjige... Najprije se u Zagrebu Zlatko zaposlio kao fizički radnik u RIS-u, tvornici iz koje su izlazili svi mogući proizvodi od gume – od rukavica, preko prezervativa pa do gumenih čamaca. Zatim je napredovao u hijerarhiji na poslu, postao komercijalist i prodavao robu. Na kraju se otisnuo u poduzetničke vode, s jednim od prvih poslova – proizvodnjom gumenih rukavica – nabrzinu je propao. Iako je studij ostao tek na pokušaju, poduzetnički duh ostao je nesalomljiv, a poslovni rezultati koji su stizali omogućili su mu konstantno ulaganje u zbirku.

Isprva je tu bilo starih lustera, namještaja... Posljednjih desetljeća usredotočio se na proučavanje i skupljanje informacija i kolekcioniranje starih muzičkih automata, radio-prijemnika, gramofona, odnosno svega što je vezano uz reprodukciju zvuka i slike. I tako je dogurao do 33 tisuće eksponata. Ima tu fonograma, gramofona s trubom, papirnatih gramofonskih ploča, portabl gramofona kakvi su se nosili na izlete, čarobnih svjetiljki koje su reproducirale u priču rukom oslikane crteže, fotoaparata koji su radili na petrolejku, špijunskih kamera...

Iako su mu svi predmeti podjednako dragi, ni jedan od njih nije na prodaju i ni jednom ne može dati prednost pred drugima, Zlatko Mumlek ne krije koliko je zadovoljan svojom pozamašnom kolekcijom radio prijemnika. Uz one stranih proizvođača, kakvi se mogu vidjeti jedino u tehničkim muzejima diljem svijeta ili kod ponekog kolekcionara, Mumlekova zbirka čuva i prošlost radio industrije Hrvatske. Tako Zlatko ima radioprijamnike koje je Pan radio – tvrtka koja je najprije radila u Beču – proizveo u Zagrebu, u Boškovićevoj ulici:

– Onaj ondje radio ima magično oko. Tehnički muzej nema takav primjerak – pokazuje nam Mumlek.

Pozamašna je i njegova zbirka radija, televizora, gramofona, magnetofona, kazetofona... Radio industrije Zagreb:

– Prvi televizor proizveden u bivšoj državi, model "TV 101", napravljen je 1956. godine po licenci Philipsa, a proizvodnja tog modela bila je usklađena s početkom emitiranja zagrebačkog televizijskog programa. Te je iste godine RIZ TV101 bio izložen na Zagrebačkom velesajmu – podučava nas Mumlek, član društva Hrvatski kolekcionar u čijem časopisu redovito objavljuje članke s fotografijama iz vlastite kolekcije.

Zlatko je i član švicarskog internetskog portala Radio-museum.org koji okuplja 4000 kolekcionara iz cijelog svijeta predstavljajući njihove kolekcije s gotovo pola milijuna radioprijemnika, televizora, instrumenata, radiostanica... Kaže nam kako je ponosan što u svojoj zbirci ima primjerke kakvi se ne mogu pronaći nigdje na internetu, što dakako ne znači da nisu u vlasništvu neke privatne osobe ili dio neke nepoznate zbirke, ali ne isključuje i mogućnost da takve primjerke osim njega nitko drugi nema.

Dok čeka da iz tiska iziđe monografija i da njegovi vrijedni eksponati budu izloženi u Lisinskom, Mumlek nam govori kako sljedeće godine namjerava javnosti predstaviti svoju kolekciju slike.

Pitamo ga što će dugoročno biti s njegovom zbirkom. Malo se zamislio pa odgovorio da će, ne bude li za nju državnog interesa ni za sedam godina, kad on napuni 75, bude li tada živ sve što je kroz godine sakupio posložiti na gomilu i – zapaliti.