Velibor Čolić, rođen 1964. godine u Odžaku, prve je knjige objavio u Zagrebu, i to u biblioteci Quorum kod Branka Čegeca. Rat u bivšoj Jugoslaviji doveo ga je i na frontu, i to u uniformi HVO-a, nakon čega se odlučio na egzil i put u Francusku iako francuski nije znao ni beknuti. Danas je Čolić ugledni autor ugledne pariške nakladničke kuće Gallimard koja mu je objavila četiri naslova. Više nego aktualni roman “Priručnik za egzil (Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset i pet lekcija)” Gallimard je objavio i u džepnom izdanju, a prije nekoliko dana objavila ga je i kuća Vuković&Runjić u prijevodu Mirne Šimat. O tom je romanu nakon Pule Čolić razgovarao i u zagrebačkoj Booksi s kritičarkom Katarinom Luketić. I to punih sat i četrdeset i pet minuta. Bez dosade.
– Nema dva Čolića. Dovoljan je jedan – rekao je književnik u Booksi spomenuvši da je u Francusku doputovao “Karadžić-toursom”.
– Te 1992. godine bježalo se u Njemačku. Moji su me pitali zašto sam otišao u Francusku kada tamo nema biznisa. E baš zato, odgovorio sam im – kaže pisac, koji tvrdi da izbjeglica postaneš kada ti putna torba dodirne tlo tuđe zemlje.
– Moja torba, i to Jasa, dodirnula je tlo u Rennesu. Egzilant uvijek dolazi tamo gdje ga nisu pozvali. A egzil je pitanje onoga koji ostaje. Moja je sreća bila što sam bijelac. Zbog toga sam u Francuskoj bio nevidljivi stranac. Mogao sam proći kao Danac... No, čim sam progovorio, Francuzi bi odmah znali da sam stranac. Egzil je poraz po definiciji – misli Čolić, kojem su trebala gotovo dva i pol desetljeća da prozno ukoriči svoja sjećanja na prve dane izbjeglištva.
– Bio sam u domu za azilante i odrasle nepismene ljude iako sam svima govorio da sam novelist. Writer. A ništa nije izvan jezika. Na francuskom pišem već dvadeset pet godina, ali još imam akcent. Stranac je, po mom mišljenju, čovjek koji ima akcent svuda – kaže Čolić, koji je spreman i na to da u Francuskoj pobijedi Nacionalna fronta te da će morati otići.
– Uzet ću onu torbu, laptop i pisati na Grenlandu – kaže Čolić, koji je bio ponosan kada je od Francuske akademije 2014. godine dobio nagradu za promicanje francuskog jezika i literature.
– Kada sam dolazio na ceremoniju, zapitao sam se znaju li ti besmrtnici odakle ja dolazim. No, moram priznati da sam danas više intiman na francuskom iako, što više pišem na francuskom, sve sam više naš. A francuski je zanimljiv. U njemu postoji jedna riječ za breskvu i grijeh – veli Čolić, po kojem je egzil i smiješan i tužan.
– U romanu sam htio dedramatizirati egzil iako je egzil hod po žici na kojoj su postavljene kore od banane. Ali, ne morate biti tužni da biste bili ozbiljni – veli Čolić, koji uz autogram čitateljima crta i superemigrante.
– Hrvati su zaboravili da su 1991. isto bili izbjeglice. A bolje je biti stanovnik zemlje u koju izbjeglice dolaze nego zemlje iz koje se bježi. U Puli su me pitali osjećam li se kao Bosanac, Hrvat, bivši Jugoslaven... A ja sam rekao da se osjećam dobro – rekao je Čolić, čije se knjige u Francuskoj prodaju u nakladi od 15.000 primjeraka.
– Ja nešto napišem, a Gallimard objavi. Meni to neće dosaditi – kaže te dodaje da građanski ratovi brzo započinju, a dugo traju.
– I ja sam bio u HVO-u, i to u našem kraju s našim ljudima. A HVO je bio najveći ljudski i civilizacijski poraz našeg naroda u 20. st., uključujući tu i 1941. godinu, jer smo od naše uspjeli napraviti stranu vojsku i postati agresor – veli Čolić, kojem je literatura alfa i omega i koji misli da je pisac jedanaest mjeseci zidar, a samo jedan mjesec arhitekt.