Veliki antiratni roman i čovjek koji ne vjeruje u mit “mi Hrvati”

“No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni svijet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju.” Ovo je samo jedna od rečenica koje podjednako ubojito gađaju i u srce i u glavu; rečenica iz romana “Pacijent iz sobe 19” Zorana Žmirića (Hena com, urednica Marina Vujčić, 119 kuna).

Knjiga je to koju mora pročitati svako misleće biće s ovih prostora jer to je roman o Domovinskom ratu, ali i u posljedicama svih ratova, onog što osjećaju generacije koje dolaze nakon ratnika. Priča koja u 39 poglavlja (neka od tih poglavlja funkcioniraju i kao kratke priče) donosi ispovijed pacijenta iz sobe 19 i psihijatru (koji to možda i nije) govori o tome zašto si je odsjekao spolovilo. Njegov monolog, liječnik naime ne izgovori ni jednu jedinu riječ, počinje na njegov 19. rođendan. Bio je to dan kada je kao golobradi mladić, koji je večer prije toga bio na rock-koncertu u nekom riječkom klubu, u ruke dobio pušku, dan kada je krenuo u Domovinski rat, došao na bojište i doslovno bio bačen u rat. Taj prvi dan, dan devetnaestog rođendana, on je ubio devetnaestoro ljudi, a spoznaja tko je bila ta devetnaesta žrtva postaje trenutak u kojem se počinje rasipati njegov život.

I dok sredstva protiv bolova teku u njegovu venu, on priča o djetinjstvu, prijeratnom životu u Rijeci, roditeljima, prijateljima, školi, glazbi, šopingu u Trstu... Kroz tu se priču, posebno uz vrlo jake glazbene reference, stalno i uporno probija rat – Domovinski rat.

Žmirić je ovim jedinstvenim djelom, koje se, budimo iskreni, neće baš svima svidjeti jer nije crno-bijelo i u njemu nema zaklinjanja na temu “mi Hrvati”, stvorio iznimno djelo. Prvi veliki antiratni roman koji za temu, mjesto i vrijeme radnje, ima Domovinski rat. Time nastavlja niz Remarquea i “Tri ratna druga”, Hemingwaya i “Zbog oružje”, Krleže i “Barake 5B”...