U mom novom filmu ministar se zaključa u zatvoru, cijeli državni vrh i SOA nagovaraju ga da izađe

Vinko Brešan završio je snimanje novog filma. Pala je zadnja klapa filma “Kakva je ovo država!”, koji je nastao po scenariju Mate Matišića, svakako jednog od najboljih hrvatskih scenarista, a Brešanova gotovo stalnog suradnika. I jedan od naših uspješnih redatelja već zna što će raditi dalje.

Nekako se čini da Vinko Brešan jednostavno zna osjetiti bilo publike. I brojke to pokazuju, stoji iza najtiražnijih naših naslova. Nije ovo intervju samo o novom filmu, nego i o drugim stvarima, uspomeni na oca Ivu, o glumcima novim i starima, Zagreb filmu i filmu općenito. Uvijek se s Vinkom Brešanom može sadržajno porazgovarati o različitim stvarima.

O čemu vaš novi film govori?

To je film koji se sastoji od tri priče. U prvoj je glavni junak general, u drugoj ministar, a u trećoj priči glavni su junaci razbješnjeli umirovljenici. Neću previše o fabuli, ali osnova zapleta, ono što pokreće radnju, jest da je ministar došao položiti kamen temeljac za novo krilo zatvora. Ali, usred govora upravitelja kaznionice on napusti polaganje kamena temeljca i ode u zatvor jer želi vidjeti ćelije u kojima su zatvorenici. Usput vidi i spomen-ćeliju bivših političkih zatvorenika, uđe u nju, zaključa se i ne želi izaći. To izaziva cijeli niz problema, svi ga nagovaraju da izađe, žena, ravnatelj SOA-e, državni odvjetnik, savjetnik predsjednika Republike, predsjednik Vlade. Zbog njega se sastaje Vlada, predsjednik se oko toga angažira, cijela se politička elita bavi time kako ga izvući iz zatvora. Naravno, ovo je samo jedna linija radnje. Druge za sada neću otkrivati.

Scenarij za film nastajao je za vrijeme jedne Vlade i jednog predsjednika, a završen je za mandata nekih drugih političara. Je li to utjecalo na sadržaj?

Kada smo pisali taj scenarij, premijer je bio Zoran Milanović, a predsjednik Ivo Josipović. Hoćete-nećete, na vas su morali utjecati ti likovi, ta Vlada, ta administracija. Mi taj film nismo radili da bismo se bavili nekom konkretnom Vladom, ali sav humor proizlazio je iz asocijacija u odnosu na tu Vladu. Negdje pri kraju rada na scenariju promijenila se vlast, Josipović je izgubio izbore, a predsjednica je postala Kolinda Grabar-Kitarović. Onda smo razmišljali trebamo li promijeniti scenarij, pa da i predsjednik u filmu postane predsjednica i zaključili smo da ne, da bi to bilo glupo jer se ne bavimo konkretnim predsjednikom ili predsjednicom, nego metodologijom, sustavom vlasti. I kada sam snimao film, jasno mi je bilo da to nije konkretna Vlada, ali po svemu to bi bila neka lijeva Vlada iako se to nigdje konkretno ne kaže. Na kraju, neke razlike između lijeve i desne Vlade u nas više ionako nema.

Činjenica je da i sami često niste bili previše skloni Milanoviću u javnim istupima.

Budući da Milanović više nije na vlasti, ne pada mi na pamet da se sada njime bavim. Znate kako je, najlakše je tući po onome tko više nije na vlasti. Zaista, kritizirao sam ga javno, ali sada ne bih nijednu riječ ponovio jednostavno zato što više nije na vlasti. Napadati nekoga tko više nije na vlasti može svatko. Ne bavim se onima koji su pali i koji su izgubili. Tada oni dobivaju neku ljudsku dimenziju koju nisu imali dok su bili na vlasti.

Je li točno da je HAVC odbio originalni scenarij?

Da. Taj je scenarij bio odbijen, promijenili smo ga, prošao je onda recenziju HAVC-a i sada je film prema njemu snimljen.

Što je u tom filmu zatvor, lik ili tema? Vidjeli smo da ste u zatvoru imali i susret sa zatvorenicima. Kako ste do doživjeli?

Zatvor je u tom filmu lik, nije tema. Snimali smo u Lepoglavi u kojoj ljudi odslužuju visoke kazne, depresivno mi je bilo vidjeti kako su pametni ljudi, koji imaju ukusa u filmu, o njemu i kvalificirano razgovaraju, svoj život višegodišnjim kaznama doveli do jedne točke koja je zapravo jako niska. U razgovoru s njima vidite koje velike potencijale ti ljudi imaju i koliko dobrih stvari mogu dati našem društvu, a opet negdje je pošlo po zlu. Zato sam sretan i zbog najave da će se kaznionici Lepoglava kinodvorana popraviti pa ćemo u njoj moći održati jednu pretpremijeru mog novog filma.

U vrijeme napada na HAVC i vi ste se našli na meti i pamte se one izjave da vi ne biste trebali zastupati hrvatski film.

To je sada jedno vrijeme koje je prošlo, no svejedno, moja je tri filma (“Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal” i “Svećenikova djeca”) vidjelo u kinima više od 600.000 hrvatskih građana koji su za te filmove kupili ulaznice. To je više od 12 posto građana Hrvatske. Da je moje filmove u Francuskoj gledalo 12 posto njezinih građana, moj bi status tamo bio bitno drukčiji u odnosu na ovaj koji je sada ovdje. No, Hrvatska je mala zemlja u kojoj, očito, svatko može reći što mu padne na pamet o bilo kome.

Gradu Šibeniku poklonili ste očevu biblioteku, čitam da se još čekaju sredstva Ministarstva kulture?

Posljednja sam dva mjeseca izvan svih tokova. Znam samo da Ministarstvo o tome još nije donijelo odluku, odnosno da se ona čeka. Dalje o tom kontekstu ne bih govorio. Ono što jest činjenica i što je puno važnije od odluke Ministarstva jest to da sam Gradu Šibeniku poklonio biblioteku, odnosno cijelu očevu radnu sobu. I Grad Šibenik odlučio je sve to izložiti u jednom prostoru koji je vrlo lijep, pokraj šibenskog kazališta, s čime sam se ja složio i na čemu sam gradskim ocima vrlo zahvalan. U kojoj je fazi taj projekt, kako ide prikupljanje sredstava, ne znam točno jer nisam u to uključen. Ideja je, međutim, divna jer bi se uz radnu sobu mojeg oca postavio šank. Rekao sam da je to genijalno jer je Ivo Brešan jedan veliki dio svojeg života proveo u radnoj sobi, ali isto je tako jedan veliki dio svojeg života proveo za šankom. Njegova memorijalna soba bez šanka nije prava i najtočnija soba. Taj prostor ne bi bio samo soba, već i multimedijalni prostor, za promocije knjiga, što mi se također svidjelo, da taj prostor bude živ, ne muzejski, već prostor susreta ljudi, kulture. Zaista se je riječ o jednom divnom projektu Grada Šibenika.

Ne bojite se da bi se cijela stvar mogla pretvoriti u kakvu birtiju?

Čak i ako se sve pretvori u birtiju, to će biti jedna živa birtija u koju će ljudi dolaziti piti, a sa strane će biti radna soba Ive Brešana. Ja to apsolutno podržavam! Ivo Brešan nije bio muzejski čovjek, on je bio čovjek života, on je živio punim plućima. Svaki život, pa prema tome i birtijaški, pripada njemu i njegovoj memorijalnoj sobi. Nikakvih problema ne bih imao da se sve to dakle pretvori u birtiju!


Već nekih godinu dana igra predstava “Ustav Republike Hrvatske” koju ste postavili. Držimo to uspjehom s obzirom na medijsku halabuku oko filma...

Imao sam težak zadatak jer sam ispred sebe imao jedan vrhunski film. Bio sam svjestan toga da ne smijem ponavljati taj film, da moram napraviti jednu sasvim drukčiju priču, jedno potpuno drukčije čitanje. Dramaturginja Željka Udovičić i ja zamolili smo Antu Tomića da napiše još neke scene i on ih je napisao, a Željka ih je ukomponirala u cjelinu koja se pokazala odličnom. Publika tu predstavu jako voli, ima lijepa gostovanja, vidim sad da je u konkurenciji Marulovih dana, ima svoj neki lijepi život i lijepe uspjehe. Čini mi se da je bilo i glumačkih nagrada. Ugodna mi je to priča. A sreo sam i Rajka Grlića koji mi je rekao da je zadovoljan. To mi priznanje posebno znači jer znam po sebi i “Svećenikovoj djeci” koliko se teško odmaknuti od filma gledajući u teatru istu temu, ali neko drugo čitanje.

Kad je riječ o “Svećenikovoj djeci”, čuli smo da se sada ipak malo teže dogovoriti s Crkvom o korištenju njezinih objekata u svrhu snimanja filmova.

Neki službeni prigovor ili reakcija na “Svećenikovu djecu” izostali su iako sam čak i očekivao da će neke reakcije biti. Međutim, ništa. Jedino je jedan, sada već pokojni katolički intelektualac dao jednu izjavu koja i nije bila posve neslužbenog karaktera. On je rekao da su Svećenikova djeca „djelo komunista, pedera i lezbijki“. I to je bila naslovna stranica jednih dnevnih novina. I onda je mene producent Ivan Maloča pitao koje si od toga ti? Rekao sam: „Najvjerojatnije lezbijka“!

Potpisujete najtiražnije naše filmove. Nekako se ne čini da se te brojke mogu ponoviti, i to zbog brojnih razloga. Dosta je njih i tehnološke prirode, a i svjetski su trendovi takvi.

Teško je reći. Jednostavno radim filmove kakve bih ja želio gledati. To što se događa da se moj ukus poklapa s ukusom široke publike, to je meni kompliment! Volim komunicirati s publikom, meni je ta komunikacija strašno važna, bitna, potrebna. Ako ona izostane, osjećam se strašno nedorečenim. Tako da te brojke nisu tek za hvaljenje, nego su mi suštinski bitne. Ne znam nijednog redatelja koji radi film da ga gleda što manje ljudi! A i Orson Welles rekao je da je film najpopularnija umjetnost, on onda i mora imati neke komercijalne efekte. Publika se nalazi u definiciji, film je prikazivačka umjetnost. No, često govorimo o publici, ali zaboravljamo da “Maršal” ima dvije nagrade u Berlinu s Berlinalea, “Svjedoci” su bili u konkurenciji Berlina i osvojili su dvije nagrade, “Svećenikova djeca” osvojila su nominaciju Europske filmske akademije kao jedini naš dugometražni igrani film koji je osvojio nominaciju, a da nije bio debitantski. I konačno, “Svećenikova djeca” prodana su u kinodistribuciju u 40 zemalja.

Je li možda taj optimizam koji u vašim filmovima uvijek od negdje vreba malo zaslužan za to?

Po prirodi ja ne glumim optimizam, ja jesam optimist. Ali ja tako vidim Hrvatsku, ljude koji ovdje žive. Mi smo vedri ljudi, nismo depresivni, mi nosimo u sebi humor, vedrinu, optimizam, premda nemamo razloga biti pretjerano optimistični. Kao da propadamo s veseljem, takav nam je mentalitet. Ja sve to samo prenosim na film.

Poznato je i kako najviše volite raditi s istom ekipom.

Točno, najradije radim s istom ili sličnom ekipom, Draženom Kuhnom, Nikšom Butijerom, Krešom Mikićem, Lazarom Ristovskim, Goranom i Bojanom Navojcem, Brankom Cvejićem, Slobodanom Milovanovićem, Almom Pricom, Goranom Bogdanom, Ksenijom Marinković, Vedranom Mlikotom, Slavenom Knezovićem... Prvo zato što su odlični glumci, a drugo što oni pripadaju mom svemiru. Imate u Hrvatskoj isto tako genijalnih glumaca, no oni ne pripadaju mom svemiru! U ovom filmu otkrio sam cijeli niz novih ljudi, uz ove stare koji redovito nastupaju. Na primjer, otkrio sam Sebastiana Cavazzu, koji je ovdje igrao svađalačkog premijera. Upoznao sam legendu europskog umjetničkog filma Daniela Olbrychskog, publika ga se sjeća iz “Pada Italije” Lordana Zafranovića, igrao je u većini Vajdinih i Zanussijevih filmova, što se tiče hollywoodskih filmova, zadnje je igrao u filmu “Salt” s Angelinom Jolie. Divan glumac koji igra predsjednika Republike Hrvatske. Pa sam onda otkrio Ivu Mihalić koja glumi ministrovu ženu, Luku Dragića, Zvonimira Sunaru Sukija, Gorana Grgića, Zdenka Jelčića, Matu Gulina, Gordanu Gadžić, Stanku Gjurić, Nermina Omića, Milana Pleštinu, neke ljude s kojima nisam radio, a s kojima mi je bilo lijepo raditi ovaj film.

Preduhitrili ste nas, odabir Sebastiana Cavazze i nama je iznenađenje, ali ugodno, sve ga više ima u filmovima i serijama koje se snimaju izvan Slovenije.

On u Sloveniji nije otkriće, sin je Borisa Cavazze, legende jugoslavenskog glumišta, a i puno tamo radi. Koji put bih se zabunio pa ga nazvao “Boris”, a onda bi on meni odvratio s: “Dobro, Ivo!” Divan glumac i divan suradnik. Meni je bilo važno da premijer Republike Hrvatske bude markantan tip, a Sebastian Cavazza to jest. S druge strane, da ima nešto svađalačko u sebi, a to Sebastian Cavazza glumački nosi u sebi, on se zaista divno svađa, u totalu se već vidi da je ljutit, tako mi je bilo zadovoljstvo s njim raditi.

Jako puno toga napravili ste i s Matom Matišićem.

On je pravi izvorni dramski pisac. Daniel Olbrychski, koji je radio s velikim redateljima i scenaristima, kada je pročitao scenarij, rekao je da je to fantastičan scenarij, da je lijepo glumiti ove dijaloge jer pozivaju na igru. To je to mišljenje čovjeka sa strane koji može objektivno procijeniti. I, zaista, Mate Matišić je maštovit, točan, to je razlog zašto volim raditi s njime.

Prisjetili smo se u pripremi intervjua jednog vašeg manje poznatog filma. “Nije kraj” nosi također jedan poznati glumac.

Ivan Herceg! Jedan filmski kritičar upozorio me da “Nije kraj?? ima četiri milijuna pregleda na YouTubeu. To nisam uopće znao, to je golema količina. To je film koji je igrao u konkurenciji Karlovyh Vary i tamo osvojio nagradu FIPRESCI. Ivan Herceg meni je vrlo drag čovjek, izuzetno talentiran, no on se orijentirao na drugi žanr, sapunice. Rado bih ponovno radio s njim, no nisam za njega imao ulogu u ovom filmu. On je vrlo ugodan suradnik i vrlo talentiran.

Biste li i vi u nekim uvjetima prihvatili da radite sapunice?

Nisam protiv toga da radim sapunice! To je vrlo, vrlo legitiman posao i uvijek sam za to da što bolji režiseri rade sapunice i da u njima glume što bolji glumci. Rado bih radio prvih deset ili dvadeset epizoda gdje se otkriva fabula, postavljaju odnosi, to bi me zanimalo. Jer, kad gledam svjetske sapunice, primjerice “Dinastiju”, prvih je deset epizoda genijalno, kasnije se raspadne u toj količini i repetitivnosti, izmišljanju novih, sve suludijih zapleta, sve se to potroši, kotači se vrte u prazno. Prvih deset ili dvadeset epizoda uvijek bih radio.

Prije tog potresa u HAVC-u dosta se spominjao studio. Ima ga, recimo, susjedna Mađarska. Ne bismo li i mi imali stanovitu prednost da ga napravimo?

To je stvar koja je manje vezana za hrvatski film, a puno više za filmsku industriju. Činjenice nam govore da jako puno stranih produkcija dolazi u Hrvatsku snimati filmove, da smo postali lokacijski zanimljivi, uz politiku poticaja, a za sve to trebamo najviše zahvaliti Hrvoju Hribaru, bivšem ravnatelju HAVC-a. No, ono što bi zaokružilo cijelu priču zapravo je studio. Jer potpuno je glupo da ljudi iz Amerike dolaze na naše lokacije, a onda nastavljaju snimanje u studiju u Budimpešti ili negdje drugdje. Pojednostavljeno rečeno, te bi produkcije ostavile mnogostruko više novca ovdje da taj studio postoji u Hrvatskoj. No, to nije samo pitanje HAVC-a, nego je to pitanje šire političke odluke, odnosno koji je naš odnos prema tome kao i gdje bi taj studio bio. Na Velesajmu, u Splitu? Bilo je raznih ideja, no nažalost nijedna nije profunkcionirala.

Jedan veliki studio s velikom baštinom postoji, oko Jadran filma nedavno se otvorila nova kontroverzija.

Ne znam dovoljno činjenica o sadašnjoj situaciji tamo. No, ono što mogu reći jest da sam u Gamma Studiju, koji je 2013. bio smješten u Jadran filmu, radio tonsku obradu “Svećenikove djece”. I to je strašno depresivno, prolaziti hodnicima u kojima su kante jer sa stropova kapa voda. Ili da prolazite zgradama u kojima nema grijanja, a montirate u prosincu ili siječnju. Izgledalo mi ja kao da radim tonsku obradu u postnuklearnoj kataklizmi. No, to je moje osobno iskustvo, ne znam o tome dalje ništa reći. Pitanje baštine nije pitanje Jadran filma, nego je pitanje baštine pitanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Ono je to koje mora odgovoriti na pitanje koji je naš stav o nacionalnoj filmskoj baštini i što s njome napraviti. A baština od prije 1990. nalazi se i u Zagreb filmu i u Croatia filmu i u Jadran filmu. Zagreb film je javna ustanova u vlasništvu Grada Zagreba, ostala dva privatna su trgovačka društva. Pitanje je to za Vladu Republike Hrvatske. A to pitanje stoji već godinama u zraku. Stav države o tome svemu ja još nisam čuo. Meni je jedan od prioriteta kao ravnatelja Zagreb filma bila restauracija baštine, svake se godine na to potroši dvjesto ili tristo tisuća kuna. Svake godine od fondova tražim ta sredstva. Već smo do sada 21 sat animiranih filmova restaurirali, njih gotovo 70 posto, počeli smo 2008. godine. Ali to bi trebalo biti nacionalni projekt, a ne inicijativa samo jedne ustanove.

Treba li umjetnost tu odigrati neku jaču ulogu?

Umjetnost ništa ne može promijeniti, ali može registrirati. Naime, nije zadaća umjetnosti da mijenja, bilo bi lijepo da može, ali nažalost nijedan film nije promijenio ništa. Ono što film može jest oslikati stanje duha današnjeg društva. Jako je važno da se to snimi, da se napravi taj film, jer će taj film, ako točno oslika stanje duha, nas predstavljati u sljedećih tristo godina. Jer za tristo će se godina ljudi zapitati tko su bili ti Hrvati koji su živjeli ovdje početkom 21. stoljeća. I onda mogu uzeti dopis Ramljaka Plenkoviću. I što iz tog dopisa mogu zaključiti? Ili mogu pogledati neki dobar hrvatski film iz tog perioda. I onda mogu zaključiti tko su bili ti ljudi, što su voljeli, čemu su se smijali, zašto su plakali, s kojim su se problemima nosili. Taj će nas film predstaviti na najbolji mogući način. Zato je važno snimati filmove.

Ratne isto? Bila je ne tako davno ta ideja oko serijala od 12 ratnih filmova iz produkcije HRT-a.

Dobra je ideja. I dobro je to za Hrvatsku radioteleviziju. Prvi film koji je iz toga nastao je “Broj 55” Kristijana Milića, odličan film. Mislim da se trebamo baviti Domovinskim ratom i događajima iz njega da se to registrira. Ratni film zahtijeva određenu ozbiljnu produkciju koju HRT zasigurno ima, zašto je stalo samo na jednom, ja to zaista ne znam. No, ideja mi se jako svidjela.