Prekrajali su i unakazili tekstove Ivani Brlić-Mažuranić, ali i Šenoi, Gjalskom, Kovačiću...

Ivana Brlić-Mažuranić dobila je kritičko izdanje sabranih djela u izdanju Matice hrvatske iz Slavonskog Broda. Iza tog izdanja stoji profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Vinko Brešić.

 Vi već najavljujete nove Ivanine knjige?

Još uvijek najčitanija hrvatska autorica napokon je dobila sabrana djela u kritičkome izdanju. Sve što je za života objavila objavljeno je u obliku u kojemu je i napisano i autorica je htjela da tako bude i tiskano, a ne drukčije. Riječ je o 46 pjesama, 30 priča, 16 bajki, 9 basni, 2 romana i 31 članku – sve u 9 autorskih knjiga tijekom 35 godina karijere, tj. od 1903. do 1938., u kojoj je uspjela u prvome redu sebi dokazati da se spisateljstvo – svemu usprkos – slaže s dužnostima ženskim. Sada je na redu i Ivanina ostavština u kojoj su svi njezini dnevnici, memoarska proza, igrokazi, korespondencija, nikad objavljene pjesme... Večernji list je s Maticom hrvatskom, u povodu 100 godina "Šegrta Hlapića", objavio izvornu redakciju ovoga romana i prvi put njegovu dramatizaciju "Šest konaka šegrta Hlapića", nikada scenski izvedenu, pa i to smatram izazovom modernome teatru.

Zašto je u "Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića" bilo čak 1500 lektorskih i uredničkih intervencija?

Radi se uglavnom o kombinaciji neznanja i tadašnjega stava da svi imaju pravo "popravljati" pisca. To samo po sebi i ne mora biti loše ako to pisac traži ili odobri, ali je loše ako i kada se upliću nezvani bez obzira na namjere. Kao urednik sugerirao sam, a autori pristajali na promjene u svojim romanima, no nikada mi nije palo na pamet da to radim na svoju ruku i bez njihova znanja.

:: Znamo li danas sve o Ivani Brlić-Mažuranić?

Ako 'sve' znači da poznajemo njezin cijeli opus, možemo reći da znamo. Ostalo je ionako u drugome planu, tj. stvar interpretacije.

Koji su hrvatski pisci bili najveće žrtve intervencija?

Kad smo već kod Ivane, nimalo bolje nije prošla ni Jagoda Brlić, tetka Ivanina muža Vatroslava Brlića, niti Ivanin stričević Fran, legendarni autor "Lišća" i testamentarne mu knjige "Od zore do mraka", koju je njezin izdavač doslovno unakazio. No, mnogo su zanimljiviji literarni kapitalci poput Šenoe, Gjalskoga ili Ante Kovačića. Prekrajanje književnih tekstova iz druge polovice 19. st. bila je praksa koja je trajala gotovo donedavno. Mijenjali su se uglavnom u skladu s vukovskom jezičnom politikom ne samo naslovi (npr. "Karamfil sa pjesnikova groba" u "Karanfil s pjesnikova groba", "Pod starimi krovi" u "Pod starim krovovima", "Medju žabari" u "Među žabarima") nego su se preinake provodile na morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini. Zamislite da arhitektu Kovačiću ili Bolléu počnemo prekrajati pročelja ili 'samo' zamijenimo cigle za kamen ili drvo, Meštrovićevim skulpturama povećamo nosove ili da završno kolo Gotovčeva Ere izvodimo prema partituri grupe Let 3!

Tko vam je od pisaca nova tema?

Ne otvaram nove teme nego pišem sinteze. Prvo sam pospremio književne časopise kao veliku temu na kojoj temeljim čitanje postilirske književnosti, a potom historiografski uknjižio hrvatsku književnost 19. stoljeća. Stignem li, još bih volio napisati monografiju o Virovitičkom Simenonu, kako su zvali Milana Nikolića, prvoga i jedinoga našeg profesionalnoga pisca krimića.

Kojem su piscu naši povjesničari književnosti nanijeli najviše nepravde ne priznajući mu kvalitetu?

Pravda i nepravda nisu književne kategorije, a kako ni u pravu nema zajamčene objektivnosti, zašto bi je bilo u književnoj povijesti. O tome kako je koji pisac prolazio, uvijek se mogu pisati nove knjige. Književnost je kuća koja sa svim svojim više ili manje mračnim, odnosno svijetlim sobama poziva na čitanje. I, dabome, kao u svaku kuću, i u književnost se može ući ne samo na vrata nego i kroz prozore, pa čak i kroz dimnjak!

Što je točno vaša studija Hrvatska književnost 19. stoljeća?

To je književnopovijesni pregled hrvatske književnosti 19. st. koje smatramo ključnim stoljećem nacionalne moderne povijesti, tj. stoljećem u kojemu su Hrvati postali europskom književnom nacijom. Radi se o historiografskoj konstrukciji koja polazi ne samo od ideje nacije i ideje književnosti kao strukturirane institucije nego i od ideje hrvatske književnosti kao relativno čvrste strukture. Glavnu ulogu u toj konstrukciji dao sam žanrovima, a njih shvaćam bahtinovski, tj. kao forme koje odgovaraju i reprezentiraju različita područja ljudske djelatnosti. Nakon uvodnih poglavlja, moj pregled prati žanrovsku sliku hrvatske književnosti kroz 18 poglavlja: Lirika, Drama, Proza (Novela, Roman, Putopis, Biografija, Autobiografija, Memoari, Esej, Feljton), Kritika, Polemika, Historiografija, Mediji, Institucije, Europski pisci i prevoditelji, Nakladništvo, knjižarstvo i čitatelji. Na kraju je sve ono što korisne knjige moraju imati: hrvatski i engleski sažetak, opsežna literatura te kazala pojmova i imena. Osim nekoliko tabela, knjigu prati i nekoliko stotina ilustracija crno-bijelih i u boji. I font joj je 19-stoljetni, a lajtmotiv putna torba Ljudevita Gaja, mnogo važnije osobe za našu suvremenost negoli nam se ponekad čini. Nikad mi neće biti jasno zašto ga nema, npr. na nekoj hrvatskoj novčanici!

Hoćete li obraditi i 20. stoljeće?

Upravo ga redigiram, tj. držim predavanja prema kojima i pravim književnopovijesne sinteze. Ono što me ovaj čas muči je pitanje gdje zapravo prestaje naše književno 20. stoljeće. Naime, devetnaesto mi je prestalo s modernom, odnosno s Matošem i Prvim svjetskim ratom. Šoljan je upozorio da ratovi baš i nisu dobra mjera u književnosti. Nažalost, iskustvo Domovinskog rata sve me više uvjerava u suprotno.

Objavljeno je novo izdanje autobiografija hrvatskih pisaca. Tu ima potresnih ispovijesti, npr. Anđelka Vuletića. Zašto je naša javnost bezdušna prema svojim vrijednostima?

Riječ je o nastavku mojega istraživačko-nakladničkog projekta na kojemu usputno radim još od osamdesetih godina kada je u nas interes za autobiografiju bio tek u povojima. Sada je to već druga priča. No, i dalje se ni prema jednome štivu ne odnosimo s toliko licemjerja kao prema autobiografiji. Pravi žanr nelagode! A cijela hrvatska kultura otpočinje u autobiografskom ključu, jer prva hrvatska riječ glasi Ja: "Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja / opat Držiha..." Tako počinje Bašćanska ploča, tj. ključnom naratološkom strategijom autobiografskog diskursa, kako bi se to danas učeno reklo.

Tko je po vama danas najutjecajniji živući hrvatski pisac?

Najutjecajniji: čime, na koga ili na što?! Pravi piščev utjecaj mjeri se čitateljevim uzdahom koji izmami jedna jedina njegova rečenica ili stih, pogotovo ako se taj uzdah ponovi za deset ili sto godina... Sve drugo ima malo veze s literaturom.

Je li poželjno da se interes publike za nekog pisca potiče objavljivanjem knjiga o njegovoj intimi?

Čim netko takve knjige piše, znači da su za čitanje, tj. namijenjene javnosti. A javnost je oduvijek gutala takvo štivo i usprkos kritikama i strukovnoj hipokriziji, takvo je štivo u samome vrhu čitanosti. No, dušobrižnika i čuvara javnoga morala uvijek će biti. Sjetite se samo slučaja Nives Celzijus i skandala s nagradom koju su joj htjeli osporiti, pa ju je na kraju dobila putem suda, a autorica potom održala ne samo pravi hepening nego i lekciju o dobrome kućnom odgoju!

Mislite li da je "Smrt Smail-age Čengića" višak u lektiri i da bi je trebalo zamijeniti suvremenim tekstovima?

Čime ćete ga zamijeniti? Da napišemo 'ljepšeg i starijeg' Smail-agu? Pa to je bila logika onih koji su pucali po Dubrovniku i njegovim zidinama, a zapravo po svima nama i ljudskoj civilizaciji. Ako je u njoj išta nepromjenjivo, to su svakako ljudska patnja, nada i osjećaj prolaznosti, ali kako ćemo to znati ako budemo priznavali samo suvremenost? Netko pametniji od mene odavna je rekao da umjetnost svijetu ne može ništa, ali svijet se u njoj najbolje osjeća. Ono na što možda ciljate tiče se školskih programa i toga kada koji uzrast objektivno može svladavati neke pisce, djela i teme. No, to bi nas odvelo u temu u kojoj bi se brzo pokazalo kako nam sustav odgoja i obrazovanja jednostavno nema sreće – prvo s ministrima, potom s kojekakvim agencijama za uhljebljivanje podobnih, neiskusnih i nedoučenih, najčešće u kombiniranome izdanju.

Jesu li današnji studenti drukčiji zbog interneta, mobitela, tableta?

U predgovoru moje prošlogodišnje knjige o časopisima primjećujem kako su danas tiskani mediji u ozbiljnoj defenzivi pred elektroničkima i kako se cijeli tip moderne kulture mijenja na štetu 'dobre stare' kulture listanja, šuštanja i mirisa papirnatih listova. To ja zapravo govorim o sebi i svojoj generaciji, jer tu vrstu nostalgije već naša djeca ne dijele, pa nam nema druge već se početi navikavati na tzv. e-knjige i e-časopise tješeći se da su u sličnoj situaciji bili i naši prethodnici u doba kad je Gutenbergova era tek otpočinjala.

Je li poezija najugroženija vrsta?

Ako je vaš dojam točan, a čini se da bi mogao biti, onda ga ja u prvome redu povezujem s defenzivom tiskanih medija. Manje je novina i časopisa, 'lirskih kutaka' i rubrika na kojima smo mi stariji njegovali svoje čitateljske navike i literarne ambicije. Lamentacija nad lirikom podsjeća me na lamentaciju i nad kritikom, koja navodno također izumire. Ne bih se posve složio! Mislim da se radi o medijskome preslagivanju, pa kao što je tiskanim medijima trebalo vremena za javnu regulaciju, treba i internetu. Spomenut ću sjajnoga Knjiškog moljca B. Alajbegovića, Pintarićeve elektroničke knjige i pjesnika internetske kulture, kako to moj kolega J. Užarević naziva zagonetnoga Svena Adama Ewina.

>> Originalni Hlapić: Prvi put izvorni tekst Ivane Brlić-Mažuranić