Više je teatra oko teatra nego u njemu

Posvemašnji nedostatak ideja i kreativnosti, igranje na prvu loptu, oči „širom“ zatvorene za svijet u kojem živimo, sigurnost ispred umjetničkog rizika... Te i takve ocjene mogle bi se redati unedogled, a sve su vezane za kazališnu 2022. godinu. Čini se da su teške koronagodine došle na naplatu, da je upravo godina u kojoj su ljudi ponovno pohrlili u kazališta pokazala da je u toj umjetnosti sve više onih kojima tamo nije mjesto. Kako drukčije nazvati situaciju koja se dogodila redatelju i koreografu Leu Mujiću na premijeri dugoočekivanog i glamurozno najavljivanog mjuzikla „Ljepotica i Zvijer“, kada je sav višemjesečni trud uložen u taj projekt (a nije ga bilo lako raditi pod strogim uvjetima koje Disney diktira za sve svoje produkcije) propao zato što je kazalište Komedija zaposlilo ton-majstora koji ne zna ozvučiti KD Lisinski. Bio je to najvidljiviji – najčujniji – dokaz stanja u hrvatskom kazalištu, gdje je više teatra oko teatra nego u njemu.  

Takve su bile i sve smjene intendanata kojima smo svjedočili u 2022. godini, uz nevjerojatno samodopadan stav lokalnih političara koji smatraju da im pobjeda na izborima daje pravo da se bave i stvarima u koje se ne razumiju, ali zbog svojih svjetonazorskih stavova žele i na čelu svih institucija koje smatraju svojima (kazališta su perjanica te ideje) imati svoje ljude. A svim kazalištima u našoj zemlji zapravo trebaju ljudi kakvih imamo najmanje, ljudi koji imaju jasnu umjetničku viziju i stav kakvo bi to kazalište koje vode trebalo biti, što nije nimalo lak zadatak jer se upravo repertoarnom politikom gotovo nitko ne bavi, ali to istovremeno trebaju biti i ljudi koji znaju s novcem, plaćati račune i svaki mjesec isplatiti plaće svojim zaposlenima, a ne jednostavno gomilati gubitke. One koje će tako i tako morati rješavati netko drugi, kada se složi nova „naši i vaši“ politička križaljka.   

 Sudeći po najnovijim podacima, koje je objavio Večernji list, novca u kulturi i te kako ima. Očito nema zdrave pameti da se on usmjeri prema kulturnim institucijama koje znaju od jednog eura stvoriti dva. Treba se samo nadati da će nam baš ti euri i u kulturi, pa i u kazalištima, uspjeti malo dohodovnije, ili bolje rečeno zdravorazumski, posložiti stvari.  

1. „Naš razred“, Dramsko kazalište Gavella  

Tadeusz Słobodzianek 

režija: Jasmin Novaković  

Bio je to kazališni događaj godine, a stvorilo ga je kazalište koje će i početak 2023. godine dočekati u statusu beskućnika. Priča o tragičnom događaju u malenom poljskom mjestu u olovnim vremenima Drugog svjetskog rata, kada su Poljaci u štagalj zatvorili svoje sumještane židove i spalili ih, priča je o čistom zlu. U predstavi je redatelj, zajedno s odličnim glumcima, pažljivo nijansirao to zlo. Bio je to pakleni posao koji je Gavellu vratio na sam vrh dramskog teatra u nas. Važna tema i velika predstava koju treba ponovno gledati kada se Gavella konačno vrati kući. 

I velika sramota Nagrade hrvatskog glumišta, koja je „Našem razredu“ dala samo jednu nominaciju, i to za sporednu žensku ulogu. Bilo bi pristojnije da su je u potpunosti ignorirali jer onda bi se svi tješili kako je daleko potegnuti do Scene Travno.  

2. Balet „Gospođa Bovary“, HNK Zagreb 

koreografija i režija Valentina Turcu 

Još jedan veliki balet iz radionice velike koreografkinje i redateljice Valentine Turcu bio je istinski užitak čak i za one koji nisu u uskom krugu velikih ljubitelja baleta, ali i najbolji pokazatelj što sve danas može plesna umjetnost. Roman Gustavea Flauberta Valentina Turcu predstavila je kao priču naših dana dokazujući da neke nove Emme Bovary i dalje žive među nama, i dalje tragaju za ljubavlju i strastima, ali i za smislom života. Kreirala je Turcu najerotičniji balet ikada viđen na našim pozornicama donoseći na scenu profinjenu erotičnost koja ne prelazi u banalnost ili vulgarnost.  

Dugo će se pamtiti Iva Vitić Gameiro u naslovnoj ulozi ovog baleta, kojom je  stala uz bok Edini Pličanić u ulozi Ane Karenjine, ali i najvećih baletnih izvedbi Vesne Butorac Blaće. 

3. „Realisti“, Teatar Exit 

Jure Karas 

režija: Matko Raguž  

Teatar Exit u 2022. godini dobio je predstavu koja je doslovno osobna iskaznica ovog teatra, koji od samih svojih početaka stoji kao sinonim glumačke izvrsnosti. Petero mladih glumaca: Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović svojim izvedbama, ali i postignutom razinom zajedničke igre nevjerojatno podsjećaju na kultne „Kauboje“ Saše Anočića, najveći hit ovog kazališta. Raguž je od „Realista“ stvorio kabare u najboljem smislu te riječi i ponudio ga publici u najboljem trenutku, jer doista ima nešto katarzično u predstavi u kojoj publika uživa od prve do zadnje minute i smije se do suza nad vlastitom sudbinom i nadasve pametnim prikazom stvarnosti u kojoj i sama živi. Ukratko, „Realiste“ bi trebalo propisivati na liječnički recept, umjesto apaurina. 

4. i 5. „Braća Karamazovi“, ZKM 

F. M. Dostojevski 

režija: Oliver Frljić 

Oliver Frljić postavio je veliki ruski klasik kao dvije predstave, a za njihove je naslove upotrijebio najpoznatiju prvu rečenicu romana, onu Tolstojevu iz „Ane Karenjine“. Tako se njegovi Karamazovi mogu gledati kao dvije odvojene predstave:  „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu“ i „ Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“, ali preporuka glasi gledati ih obje, i to dvije večeri zaredom. Frljić ovdje veliki roman i veliku priču koristi kao subverzivni most koji povezuje stoljeća pa je tako u predstavi i Putinov govor o Ukrajini, a u obje predstave tematizira brutalnost svijeta. Svi glavni rukavci priče iz romana nalaze se u ove dvije predstave, koje povezuje lik Aljoše Karamazova i vjerojatno i najpoznatiji dio romana „Legenda o velikom inkvizitoru“, u kojem Dostojevski piše o povratku Krista na Zemlju, gdje ga španjolska inkvizicija ponovno osuđuje na smrt jer je Crkvi postao smetnja. Stvorio je tako Frljić sliku obitelji Karamazov kao obitelji koju razara niz zločina i kroz tu sliku progovorio o mnogo tema koje vladaju i današnjicom, a koje se tako vješto skrivaju pod tepih, poput činjenice da su djeca i danas najranjiviji dio društva, često ostavljena na milost i nemilost tom istom društvu. Ukratko, „Karamazovi“ su još jedna od predstava zbog koje publika hrli u ZKM, kazališno djelo koje publiku tjera da misli. I da, Nagrada hrvatskog glumišta opet nije u potpunosti ignorirala postojanje te dvije predstave, nominaciju je dobio Ugo Korani za izuzetno ostvarenje umjetnika mlađeg od 28 godina.  

6. Glumac i redatelj Romano Nikolić 

Teatar &TD i kuća za rušenje 

Pomalo je neobično na listu najboljih kazališnih događaja u jednoj godini staviti mladog glumca i redatelja, ali način na koji se Romano Nikolić bavi kazalištem po svemu je drukčiji od svega što postoji u našem kazalištu, jer on svojim djelima na najdirektniji način odgovara na probleme koji su oko nas.  On je u 2022. godini uspio javnosti predstaviti čak dva važna projekta, prvi smo gledali na sceni Teatra &TD-a, a drugi u jednoj zagrebačkoj kući predviđenoj za rušenje. Prvi je bio „Bura“, tragična priča o migrantima, izgrađena oko utopljenog trogodišnjeg sirijskog dječaka Ajlana Kurdija čije je tijelo u rujnu 2015. more izbacilo na plažu u blizini Bodruma. Odrasli Ajlan u interpretaciji Frane Maškovića jedna je od najpotresnijih i najboljih uloga koju smo vidjeli u 2022. godini. A za kraj godine Romano Nikolić (i Arterarij) predstavio je i suvremenu verziju „Medeje“, predstavu „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“, u kojoj progovara o velikoj tabu temi: što se dogodi da majka ubije svoje dijete. 

7. „Mala Frida“, Kazalište Žar ptica 

autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić 

„Mala Frida“ najnagrađivanija je dječja predstava u 2022. godini, ali mnogo je važnija od svih nagrada poruka koju šalje najmlađim kazališnim gledateljima. U tom autorskom projektu Anica Tomić i Jelena Kovačić bave se djetinjstvom velike meksičke slikarice Fride Kahlo i djecu uče kako je to biti drukčiji, kako izgleda život djevojčice koju je bolest prikovala za postelju i koja čezne za druženjem s vršnjacima. Empatije koje predstava budi, uz odličnu Amandu Prenkaj u naslovnoj ulozi, ključ su kojim ona doslovno otvara dječja (a i odrasla) srca i (još važnije) od mališana stvara neke buduće zaljubljenike u kazalište.  

8. „Franz“ Teatar &TD 

Tomislav Zajec 

režija: Rene Medvešek  

„Franz“ nam je dokazao da je umijeće monodrame živo i vitalno, a kada je se prihvati glumac kalibra Dade Ćosića, i neizmjerno zanimljivo. Priča je to o Franzu Jägerstätteru, Austrijancu, običnom obiteljskom čovjeku kojeg je pogubio Treći Reich, da bi ga kasnije Katolička crkva proglasila mučenikom i blaženikom. Tomislav Zajec njegovu je priču napisao po njegovim pismima, a tu monodramu o čovjeku koji ima savjest i ne može preko nje ni pod cijenu života režirao je Rene Medvešek. Trebala nam je baš takva antiratna priča u godini u kojoj živimo, uz okrutan, krvav i prijeteći rat na tlu Europe, tek dvije granice udaljen od nas. 

9. „Praljudi“, Kazalište Trešnja 

režija: Radovan Ruždjak 

Neverbalno kazalište uvijek je težak posao, a kada se takva predstava radi za djecu, onda je to težina – na kvadrat. Baš takvi su „Praljudi“, predstava koju je osmislio i režirao glumac Radovan Ruždjak, a koja definitivno podiže ljestvicu kvalitete u kazališnim radovima za djecu. Priča mališane vodi u jedan dan života naših dalekih predaka iz kamenog doba paleolitika, a zamišljena je i kao suradnja s Muzejom krapinskih neandertalaca, jer se grupni posjeti razreda i starijih vrtićkih grupa mogu organizirati tako da nakon kazalište djeca odu na izlet u Krapinu i na licu mjesta zaokruže doživljaj.  

10. Gostovanje baleta „Ko to tamo peva“, Narodno pozorište Beograd 

koreografija Staša Zurovac 

Prvo je bio legendarni film, a onda je prema motivima scenarija Dušana Kovačevića za slavni film Slobodana Šijana, i na glazbu Vojislava Kostića, koreograf Staša Zurovac stvorio balet, koji je premijeru imao davne 2004. godine. Od tada do danas to je najveći baletni hit u Srbiji, a trebalo je punih 18 godina da se baletni autobus tvrtke Kristić doveze do Zagreba. Bilo je to najuzbudljivije kazališno gostovanje u 2022. godini, ali i dokaz koliko dugo i teško kazališni hitovi iz susjedstva dolaze pred hrvatsku publiku.  

No možda je zbog svega što se 2022. godine događa oko nas, a izvan kazališnih dvorana trebalo čekati toliko dugo da konačno vidimo baletni antiratni manifest, nakon što je Beograd vidio baletne „Glembajeve“ Lea Mujića.