“Volio je ljude, ali sebe nije. Ili se volio na samoubilački način... Naše prijateljstvo, naša ljubav, što li? I poslije više od dva desetljeća ne mogu to odrediti. Bio mi je više od brata, manje od ljubavnika...”
Dug prema Sunčani
To je samo dio zapisa i sjećanja književnice Sunčane Šrinjarić o višegodišnjoj vezi s pjesnikom Josipom Severom sedamdesetih i osamdesetih godina. A upravo je gotovo nepoznata intimna veza dvoje snažnih intelektualnih i literarnih ličnosti poslužila književnom autorskom dvojcu Lidiji Dujić i Ludwigu Baueru kao tema za knjigu, nastalu na temelju Sunčanine i Josipove korespondencije, književnih radova, zajedničkih fotografija te svjedočenja najbližih.
– Moj esej o Sunčani, u prvom dijelu knjige, doživljavam kao osobni dug prema književnici, čija je smrt prekinula namjeru da o njoj napišem knjigu. Prekinutu suradnju sa Sunčanom nastavila sam kontaktima s njezinom kćeri Sanjom Pilić. Knjigom memorabilija nismo namjeravali prodavati emotivnu priču, nego dokumentirati istinu o životu dvoje vrhunskih književnika – kaže Lidija Dujić, uz ostalo i autorica književne studije Ženskom stranom hrvatske književnosti. Ludwig Bauer, kojeg mnogi smatraju najsnažnijim perom novopovijesnog hrvatskog romana, knjigu je zaključio esejom o Josipu Severu, kojeg je dobro poznavao. Kaže kako je na taj način ujedno djelomično ispunjena i neostvarena želja Sunčane Škrinjarić da jednom napiše knjigu o Severu
.Što više mladih
Knjiga o Sunčani i Severu poslužila je kao predložak za predstavu Gradskog kazališta Sisak. Režirao ju je iskusni Jasmin Novljaković, koji je na projektu okupio zavidnu ekipu glumaca: Kristinu Krepelu, Ljubu Zečevića, Duška Valentića, Igora Goluba i Zlatka Ožbolta
.– Još kao član sisačkog kazališta Daska, koja se bavila ruskom avangardom, susreo sam se sa Severom kao prevoditeljem s ruskog. I on i Sunčana zaslužili su da se o njima čuje i vidi nešto više. Želja mi je da predstavu vidi što već broj mladih. Namjeravamo je izvesti na Danima Josipa Severa u Zagrebu te na gostovanjima i festivalima – kaže redatelj Novljaković.
Mislila sam da je definitivno pokvarena igračka koja se zove bol (posudjeno od Mike Antića - oprosti, Miko), ali te igračke su napravljene iz čvrstog materijala, i praktički su nepokvarljive. Srećom, igrali smo i drugu igru - nema granica, već samo trenutnih granica, i ta igra još traje. Postoje i ljestve koje se zovu MAŠTA… Penjem se tim ljestvama i Joža to dobro zna. Uostalom, SVE zna…