U kina je došao dugoočekivani \"Elysium\", drugi film mladog redatelja Neilla Blomkampa koji nas je oduševio pseudodokumentarnim SF-om \"Distrikt 9\".
Za razliku od tog nezavisnog debija, \"Elysium\" je pravi, visokobudžetni hollywoodski spektakl, s mišićavim Mattom Damonom i uvijek izvrsnom Jodie Foster u glavnim ulogama.
Radnja je smještena u 2154. godinu, na prenapučenu Zemlju kojom vladaju bolest i siromaštvo, dok bogata elita živi u umjetnom raju – orbitalnoj koloniji Elysium, za čijim državljanstvom od djetinjstva mašta glavni junak Max (Damon). Legenda među kradljivcima automobila, taj bivši robijaš pokušava biti pošten tvornički radnika, no nesreća u kojoj je dobio smrtnu dozu radijacije tjera ga na povratak kriminalu, u očajničkom pokušaju da dospije u Elysium gdje se bolest radijacije liječi u samo nekoliko minuta. Pritom mora pronaći način da porazi čvrstu, militantnu šeficu sigurnosti Delacourt (Foster), odlučnu da pod svaku cijenu sačuva nedodirljivost privilegiranih.
Blomkampov film može se gledati kao distopijska metafora današnjeg ekonomskog sustava u kojem siromašni plaćaju danak, dok krivci za nju mirno ljetuju (i na hrvatskoj obali).
Prvi problem filma njegova je (ne)uvjerljivost, koja pada u vodu već u prvim kadrovima zemlje budućnosti koja djeluje kao da je od današnjice udaljena 40, a ne 140 godina. I dok bi se to još moglo pripisati potrebi da se istakne razlika između pakla na planetu i orbitalnog raja, teško je opravdati naivnost radnje koja je glavna boljka ovog vizualno atraktivnog filma.
Pohvalna je težnja redatelja da Elysium ne pretvori u još jedan konfekcijski akcijski spektakl u kojem krhotine od eksplozija lete u svakom kadru, no ako je već akcija reducirana, očekivali bismo više dubine koja bi mogla nositi dvosatnu radnju. Ovako, Elysium je samo djelomično uspio film.