Vjekoslav Šutej: Sretan sam, sve ide k dobrom

Dok je ljetos bio na odmoru sa suprugom Ivanom i djecom, maestro Vjekoslav Šutej dobio je temperaturu i osjećao se malaksalo. Otišao je k liječniku, koji mu je nakon detaljnih pretraga dijagnosticirao akutnu leukemiju. Naš najpoznatiji dirigent nazvao je prijatelja Josea Carrerasa, koji mu je savjetovao liječenje u američkom Seattleu, gdje se i sam liječio od te opake bolesti. Carrerasu su leukemiju dijagnosticirali prije dvadeset godina i nakon dugotrajna liječenja bolest mu se više nije vratila. Mjesec dana uoči velikog zagrebačkog koncerta, na kojemu će Carreras pjevati za dragog prijatelja, maestro Šutej dao je ekskluzivan intervju Večernjem listu. Ono što posebno raduje jesu snaga, odlučnost i vedar duh, koji su se osjećali tijekom punih sat vremena razgovora.

* Kako se osjećate?
– Malo teže dišem, nemam baš kisika, no sretan sam jer sve ide k dobrom. Trenutačno uzimam veliku količinu antimikrobnih lijekova protiv virusa i gljivica, jer bi to moglo biti opasno. Prije nekoliko dana bio sam na trećoj kemoterapiji i blizu sam nule s brojem krvnih stanica. Čekam da koštana srž počne proizvoditi nove, zdrave stanice. Tijekom prijašnje kemoterapije, baš kad sam bio na nuli, moja su se djeca razboljela, no, srećom, uspio sam se sačuvati od zaraze. Preselio sam se u drugu sobu i tamo boravio dok nisu ozdravili. Liječnici su našli dva donora matičnih stanica srodnih mojima pa će se transplantacija moći obaviti. Okvirni termin dogovoren je oko Božića ili najkasnije početkom siječnja.

* Poznajete li te ljude?
– Ne, u bolnici o njima ništa ne žele reći. Znam samo da je jedan donor 21-godišnja djevojka, a mladiću je 35 godina. Koliko mi je poznato, donori ne smiju biti stariji od 40 godina. To je sve što liječnici o tomu žele reći.



*  U kojoj je fazi liječenje?
– Tri mjeseca sam ovdje. Pet dana bio sam u Novoj bolnici u Dubravi i u roku samo 24 sata liječnici su postavili, nažalost, točnu dijagnozu. Zahvaljujem im što su me tih pet dana liječili kako treba. Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da nisu bili tako promtni i fenomenalni. Poslije su to potvrdili i liječnici u Seattleu. Fascinantno je da sam pet-šest godina dirigirao u tom gradu, tisuću puta prolazio pokraj tog centra, no nikada nisam ni pomislio da bih jednom mogao biti unutra. Što se liječenja leukemije tiče, centar je najbolji na svijetu. Samo na mojem odjelu rade dva nobelovca, a rezultati centra su zapanjujući – čak 90 posto uspješnosti u liječenju leukemije.

* Kako ste u tako kratkom roku uspjeli doći tamo?
– Carreras, koji ima najveću fundaciju za istraživanje leukemije, a koji se svojedobno i sam ondje liječio, pomogao mi je da me prime. Došao sam u lošem stanju, sa 70 tisuća leukocita, a normalno ih je imati deset tisuća. Odmah su krenuli sa sedmodnevnom indukcijskom kemoterapijom, a odgovor mog organizma bio je vrlo pozitivan. Bolesne su leukocite doveli do nule. Od onda su još dvaput radili konsolidacijsku kemoterapiju.

*  Kako je sve podnijela vaša obitelj? Kako je reagirala? Jesu li sada uz vas?
– Kada sam se vratio kući nakon što sam šest dana bio u bolnici, dvogodišnji sin me zagrlio i rekao: “Hvala, tata, što si se vratio iz bolnice”. Otišao sam s ljetovanja u Biogradu u bolnicu i našli su to što jesu. Supruga je isti trenutak djecu odvela k baki i djedu. Bila je sa mnom u Zagrebu i zajedno smo otputovali u Ameriku. Djecu nismo vidjeli 50 dana. Kad je bilo najgore, Ivana je u bolnici spavala uz mene. Davala mi je juhu na slamku, bila mi podrška u tim groznim trenucima. Bez njih ne bih preživio. Za takvo što pobijediti morate biti strašno jaki, ali obitelj mi je pravi razlog za borbu. Sve je lakše kada imaš obitelj. Imao sam puno životnih borbi, ali ova je najteža. I opet mi je Ivana davala snagu. Svaki dan govorila mi je: “Sve ovisi o tebi, sve je u tvojoj glavi, budi kakav jesi – borac”. U bolnici smo dobili knjige o leukemiji. Kad sam čitao najčešće reakcije oboljelih, čini mi se da mi dobro ide. Ne dam se. Tijekom ova tri mjeseca samo dva dana bio sam u depresiji, i to između dviju kemoterapija. Tada vam, naime, daju genetičku injekciju da vam se, kada dođete na nulu, obnavljaju matične stanice. Probudila me bol, jaka i neizdrživa. Preplašio sam se, otišli smo u bolnicu i tamo su me umirili. Rekli su da se to budi koštana srž jer se proizvode nove stanice. To je bio jedini trenutak kada sam bio slab. Inače sam vrlo pozitivan u cijeloj priči.

* Kako ste se osjećali kada ste čuli da izvođači svjetske reputacije predvođeni Joseom Carrerasom dolaze u Zagreb kako bi vam pomogli u liječenju? Je li vas stegnulo oko srca?
– Zar nije normalno pomoći drugome? Ne poznajem umjetnika koji bi reagirao drugačije.

* U zdravlju i dobru svi su bliski, a pravi se prijatelji vide tek u nevolji. Vama je to, očito, Jose Carreras. Svojedobno je i on pobijedio leukemiju, a baš kao što on sada pjeva za vas, i njemu je na isti način pomogao Domingo. Daje li vam njegov primjer snagu da pobijedite bolest?
– Pred sobom upravo držim popis 25 pjevača, a petero njih je prva, svjetska liga. Svaki od njih rekao je da će doći i pješice ako treba. Nakon transplantacije i ja sam bio uz Carrerasa. Naše je prijateljstvo dugogodišnje, čvrsto i iskreno. Sve ovo vrijeme je uz mene, zvao me iz Kine, Koreje, gdje god je bio. Nakon što je pobijedio leukemiju i u velikome se stilu vratio na bečku pozornicu, uvjetovao je da upravo ja dirigiram koncertom. Zajedno smo radili 15-ak koncerata na godinu po cijelome svijetu. Carreras i Leo Nucci dva su najveća srca koja poznajem u poslovnome svijetu. Koncert se trebao održati 18., no tada u Leipzigu radi emisiju o svojoj fundaciji za istraživanje leukemije u povodu obilježavanja 15 godina postojanja. Sljedeći je dan, 20. prosinca, u Barceloni. Koliko znam, bilo je teško uskladiti termine pa su se organizatori vodili Carrerasovim rasporedom. Na sigurnoj listi, koliko znam, šest je izvođača: Agnes Baltza, Denyce Graves, Gruben Andrea, Inva Mula i, naravno, Jose Carerras. Još se čeka da nastup potvrde Elena Mosuc, Nadija Michael, Rugeira Raimondia i Svetla Vassileva.



* Pretpostavljam da fizički nećete biti u dvorani, no hoćete li putem satelita ili na neki drugi način moći pratiti koncert?
– Nadam se da hoću, iako je otprilike u to doba najavljena transplantacija. Pokušavam gledati hrvatske programe putem satelita, no puno je smetnji i teško se prati. Nadam se da će koncert ići i preko interneta pa ću ga svakako gledati.

* Kakva su vaša očekivanja? Mislite li da će se prikupiti dovoljno novca za troškove liječenja?
– Nemam očekivanja. Važan mi je taj osjećaj, spoznaja da ljudi žele pomoći. Koliko vidim, svi su se moji prijatelji udružili. Dišu kao jedan samo da sve uspije. U Splitu su moji prijatelji slikari organizirali aukcije svojih djela, a 27. prosinca sprema se, također u Splitu, još jedan veliki humanitarni koncert. Nastupit će, koliko sada znam, Toni, Oliver... Što reći? Sto godina još da živim ne znam bih li im to sve mogao vratiti. Svima im želim zahvaliti, odužiti im se na svemu što čine za mene i siguran sam da ću naći načina to i učiniti.

* Znadete li barem okvirno koliko stoji liječenje u takvu centru?
– Troškovi su golemi. Ne volim pričati o novcu, ali reći ću da mogu dosegnuti i milijun dolara. Već sam dao puno svog novca, a podrazumijeva se da ću prodati sve što imam. Nadam se da će nešto platiti i HZZO, posebice za dio liječenja koji se ne može obaviti u Hrvatskoj. Grad Zagreb je do sada darovao 40 tisuća dolara, što je dovoljno za otprilike tjedan dana liječenja. Samo troškovi posljednje kemoterapije bili su 35 tisuća dolara. No, bitno je da imam, da su do sada svi troškovi podmireni, bude li potrebno, naravno da ću i posuditi novac.

* Kad planirate povratak u Zagreb i kakve vas obveze očekuju?
– I sada učim, spremam partiture, a kad se vratim, očekuju me uredski, organizacijski poslovi. Još neko vrijeme neću moći raditi, no radujem se šetnji s djecom po gradu, dugom ispijanju kava s prijateljima, što sam posljednji put činio prije 20 ili 30 godina. No, to će ipak morati pričekati, do ljeta sigurno. Nakon transplantacije još tri mjeseca moram ostati u Seattleu kako bi se spriječilo odbacivanje stanica (graft versus host disease), a onda i sljedeća tri mjeseca neću moći raditi. Unatoč svemu, jedva čekam povratak u Zagreb, kući.

* Uvijek ste se rado odazivali pozivima da sudjelujete na humanitarnim koncertima. Čak i sada, kad je vaš život u pitanju, uvjetovali ste da se dio prikupljena novca mora odvojiti za Zakladu “Ana Rukavina”. Zašto?
– Jer je do sada jako malo novca skupljeno za tu zakladu. 17 milijuna je uzoraka krvi u svijetu, a mi ih imamo samo deset tisuća. Ljudi trebaju živjeti, svi na to imaju pravo. Inzistirao sam na tomu i borit ću se do kraja života da se pridonosi upravo Zakladi “Ana Rukavina”. Ona jednostavno mora imati novca, a ja ću u tu svrhu nastupati gdje god treba.

* Osim angažmana na dobrotvornim koncertima, pomagali ste gdje god ste mogli, malim, “običnim” ljudima. Mislite li da upravo sada vrijedi ona “dobro se dobrim vraća”?
– Nisam ja jedini koji je pomagao. Puno je ljudi koji se odriču svojega da bi pomogli drugima. Što se tiče moje profesije, to se podrazumijeva. Ne poznajem umjetnika koji će odbiti nastupiti na humanitarnom koncertu.