Iako su djela Venka Andonovskog, makedonskog pisca i profesora književnosti, već dobro poznata hrvatskoj čitateljskoj publici, konačno je na hrvatski preveden i njegov intrigantni roman „Vještica“ koji je u Makedoniji imao čak osam izdanja. U Hrvatskoj ga je objavio Algoritam, preveo ugledni profesor Borivoj Pavlovski, a uredio Kruno Lokotar. Hrvatskoj publici „Vještica“ bi mogla biti posebno interesantna jer se radnja većim dijelom odvija u srednjovjekovnom zagrebačkom Gradecu i njegovoj okolini, primjerice Susedgradu i Medvedgradu, i to u vrijeme onog otužnog spaljivanja vještica koje je posebni zamah imalo baš u Zagrebu, za koji se često govori da je baš u njemu spaljena posljednja europska vještica. Andonovski na početku knjige prosvjetiteljski navodi podatak da je u Europi na lomači u periodu od 10. do 18. stoljeća stoljeća završilo između četvrt i pola milijuna žena pod optužbom da su vještice. One su optuživane da su sklopile ugovor s vragom i s njim imale seksualni odnos. Autor ističe da je riječ o jednom od najvećih genocida u povijesti čovječanstva o kojem postoji relativno malo knjiga. Ta je posebno okrutna vrsta rodnog genocida dobila i posebnu pravnu formulaciju “impotencio ex maleficio” iliti impotencija izazvana zlobom i magijom.
Andonovski u kratkom uvodu romana navodi da su nesretne žene u većini slučajeva crkvenim i svjetovnim vlastima prijavljivali njihovi muževi optužujući ih da su ih čarima učinile spolno nemoćnima… U „Vještici“ tako pratimo slučaj Johane (ili Jovane), atraktivne i putene crvenokose Makedonke koju surovi turski silnik Dželadin-beg prodaje prevrtljivom dubrovačkom trgovcu Florijanu Gracijančiću, da bi je on pred sudom u Gradecu i okrutnim inkvizitorom optužio za vještičarenje.
Johana nije jedina vještica u „Vještici“, ali je središnja. A središnji muški lik je pater Benjamin, franjevac, glavni istražitelj heretičkih radnji, ovlašteni poslanik pape Urbana VIII. i njegove bule o progonu heretika, anđeoski doktor i predavač na Teološkom fakultetu u Parizu. On se u ranoj mladosti u mlinu nedaleko od Gradeca družio s djevojčicom Dorom Vugrinec, a kada iz Pariza kao teolog i mudrac dolazi u zavičaj, tu istu Doru Vugrinec pronalazi u teškom psihičkom i fizičkom stanju nakon što je prošla inkvizitorsku torturu i nakon nje priznala da je vještica. Naravno, pravdoljubivi anđeoski doktor Benjamin je na strani dobra, a ne na strani zla.
Njegova kršćanska vjera tjera ga da ljubi, a ne da mrzi, pa on prvo štiti progonjenu Makedonku Johanu, da bi na kraju završio u njezinu zagrljaju, nikada ne odbacivši svoju vjeru. Iako sa sobom nosi papino pismo, iako je doktor znanosti i iako se dopisuje i s uglednicima svjetskog galasa kao što je to Galileo Galilei, pater Benjamin mora slušati inkvizitora i pred njim pognuti glavu. Ni prvi, ni zadnji takav slučaj u povijesti. Venko Andonovski „Vješticu“ nije zamislio kao tradicionalni, linearno ispričan roman. Osim starog Gradeca koji je opsjednut vješticama i prevarenim muževima, Andonovski u roman uvlači i likove iz više-manje makedonske suvremenosti, dakle lik makedonskog pisca koji za keš piše krimiće u dnevnim novinama, naravno, pod pseudonimom.
Tako paralelno pratimo dvije radnje, neki se likovi i zbivanja isprepleću, kao što se isprepleću i različite prozne tehnike i stilovi pisanja. Riječ je o složenom proznom djelu, pa ne čudi da je predgovor za francusko izdanje s puno komplimenata potpisao Milan Kundera. On „Vješticu“ smješta u treće doba u povijesti romana.
Glavno pitanje ipak ostaje je li Andonovski pisao „Vješticu“ za književne teoretičare ili za ljubitelje beletristike? Je li htio pokazati sposobnost eksperimentiranja ili napisati punokrvno književno djelo? Na ta pitanja nema jednoznačnog odgovora, kao što ni pitanja koja Andonovski postavlja u „Vještici“ nisu jednoznačna. Jer, nije to samo roman o vještičarenju. To je roman o ljudskoj upravo vražjoj potrebi da u svemu stranome i različitome vidi i otkriva neprijatelja. Roman o razlikama između Istoka i Zapada, ali i roman o sličnostima između svećenika i janjičara.