Plodni pisac Miljenko Jergović nedavno je objavio novi roman nestašnog imena "Vjetrogonja Babukić i njegovo doba". Objavila mu ga je Fraktura, a uredio Seid Serdarević. Na top listi najprodavanijih domaćih naslova za ožujak koji objavljuju Moderna vremena, Jergovićev se najnoviji roman našao na visokom drugom mjestu, iza Zorana Ferića i njegovog "Putujućeg kazališta".
Već na uspjeloj naslovnici knjige koju dizajnerski potpisuje Ivan Stanišić (inače i autor sjajnih ilustracija u samoj knjizi) kočoperi se informacija da se tu radi o pikarskom romanu, što, naravno, običnog čitatelja ne bi trebalo niti dodatno privući, a onda niti udaljiti od zanimljivog i više nego aktualnog rukopisa.
Tko li je to Vjetrogonja Babukić, zadani glavni lik istoimenog romana koji nam vrlo sočno i bez dlake na jeziku pripovijeda svoje krajnje neobične, bizarne tarantinovske dogodovštine iz aerodromskih čekaonica, budući da puna tri desetljeća preživljava u tim metalno-plastičnim megalomanskim kavezima za najširi puk?
Novi Jergovićev roman uz obavezne izdašne pripovjedne reminiscencije u bližu i dalju povijest, uglavnom se odigrava po bližim ili daljim aerodromima i može se ubrojiti u ne baš oskudnu aerodromsku literaturu. Vjetrogonja je tako čovjek koji je samoga sebe 'osudio' na aerodromsko bivstvovanje. To je pragmatični avanturist i seksualni svežder kojemu život prolazi u aerodromskim gužvama i čekiranjima, a gastronomski užici svode mu se vrlo često na tvorničke nemaštovite usputne sendviče, koji zbog Jergovićeve mašte i pripovjedačke teške artiljerije postaju punokrvni likovi, ravnopravni sa likovima iz primjerice Carrollove "Alise iz zemlje čudesa".
Ima naš Vjetrogonja brojne mane, ali i jednu veliku vrlinu, danas sve deficitarniju. Zna slušati, a tu onda profitira čitatelj već naučen, pa čak i ovisan o Jergovićevim povijesno-esejističkim eskapadama i diverzijama kojima podjaruje vječne istine i surovo, na prvu loptu rešeta još vječnije predrasude.
Naravno, pisac poput Jergovića ima već u startu veliku moć da svoje djelo uputi tamo gdje želi, ali ponekad ga realnost ipak ošine svojim neugodnim repom mijenjajući mu planove. Budući da je pisac nakon posljednje rečenice romana sam otkrio da je pisanje Vjetrogonjinih dogodovština započeo još u proljeće 2010. godine, a dovršio na Mitrovdan (pravoslavni blagdan koji se slavi 8. studenoga po julijanskom kalendaru) prošle 2020. godine, pitanje je kakvu bi verziju ovog djela dobili da se teta korona nije umiješala u naše, a onda i u Babukićevo doba. Pa je prizemljila avione, pročistila aerodromske luke i onemogućila i našem Vjetrogonji da nastavi sa svojim neobuzdanim i vjetrogonjastim putovanjima iz kojih nisu mogli nastati nikakvi uobičajeni bjelosvjetski putopisi, jer Vjetrogonju ne zanimaju gradovi niti države u koje putuje, ali su nastale brojne literarizirane studije o raznorodnim aerodromskim likovima koji se vrlo često vraćaju na sarajevsko ishodište.
Sarajevo je ipak teren na kojem je Jergović kao pisac najsuperiorniji, baš kao što je i priča o nestanku djedice Jaga, a u kojoj Sarajevo i njegovi slikoviti stanovnici imaju važnu ulogu, odlično strukturirana i još bolje napisana, pa je potpuno zasjenila i Vjetrogonju i njegove literarne argumente.
Ipak, roman "Vjetrogonja Babukić i njegovo doba", roman je globalnih tema i globaliziranog uvida u današnjicu, pa se u njemu, na primjer, nalaze i zorni odjeci onog krajnje nevjerojatnog napada na njujorške Twinse koji je, čini se, zauvijek promijenio pravila tzv. slobodnog i liberalnog svijeta o bezbrižnom i jednostavnom avionskom prometovanju globusom.
U nekim je 'pjevanjima' ovog proznog spjeva Jergović posegnuo i za literarnim nadrealizmom, potvrđujući svoju propovjedačku svestranost. A u jezgrovito sročenoj bilješci o piscu, nalazi se i ova, jako važna, ispovjedna rečenica. "U izmišljene priče upisuje svoj i tuđe životopise; u dokumentarnim pričama izmišlja". I više nego točno. A baš je takav i najnoviji Jergovićev roman, iznimno fluidan, ambivalentan i pomalo sklisko neugodan, poput riječne ribe koja voli plivati u mraku, šuljajući se muljem i opirući se previsokom i opasnom vodostaju.