Susret s Vladom Divljanom dogovorio sam u njegovu stanu u rezidencijalnoj bečkoj četvrti Wieden, u kojoj žive diplomati i bogatiji građani. Kolege RenatoTonković, Marijo Vukadin i ja naumili smo s Divljanom napraviti intervju za film “Izgubljeno dugme” o pokojnom bubnjaru Bijelog dugmeta Goranu Ipi Ivandiću. Dočekao je s višnjevačom u rukama, pa je poput pravog balkanskog domaćina i nas ponudio rakijom. Cijelo je vrijeme bio vrlo ugodan, baš kao i članovi njegove obitelji. Nakon nekoliko čašica preselili smo u njegovu radnu sobu i započeli razgovor. No ipostavilo se da privatno nije dobro poznavao Ipu, pa ga na kraju nismo uvrstili u film. Divljanova nenadana smrt potaknula nas je da taj razgovor objavimo u Večernjem listu, jer ipak se radi o poslijednjem intervjuu kojeg je dao nekom hrvatskom novinaru.
Jesu li Idoli autentični pripadnici novog vala?
Apsolutno. Iako smatram da jedan bend koji se tu stalno spominje, a to je Ekatarina Velika, zapravo tu ne pripada. Više bih rekao da toj muzičkoj generaciji pripada Šarlo akrobata.
Zašto EKV tu ne pripada? Pa mnogi ih smatraju jednim od najdojmljivijih novovalnih bendova?
Pa EKV je zapravo sljedeći val, iza nas. Iako su oni nastali ‘83., njihova svirka nema mnogo karakteristika novog vala.
Koliko su tadašnje političke prilike išle su u prilog razvoju rocka na ovim prostorima?
Za našu je generaciju bilo bitno kad je Tito umro. Ne mislim pri tome na samu smrt kao kraj nečijeg života, nego više kao događaj nakon kojega su se nastale brojne posljedice. Za prethodnu generaciju bio je jako bitan taj Titov kult, naročito za Bijelo dugme. No mi smo, kao sljedeća generacija, to potpuno opstruirali.
Kad već spominjete Bijelo dugme, kako ste reagirali tada na njihovu gromoglasnu pojavu? U trenutku su zapalili bivšu državu.
Bijelo dugme je u svakom slučaju bila velika i zanimljiva pojava. Dobro se sjećam tog razdoblja s početka 70-ih. Tada smo išli u Dvoranu sportova, to je bilo glavno mjesto u Novom Beogradu gdje su se održavali koncerti. Dolazili su bendovi poput Grupe 220, Nirvane, Pop mašine... Oni su tada bili neprijeporni kraljevi rock-svirki. Kad se pojavilo Bijelo dugme s onim cipelama i visokim platformama, to je zvučalo dosta pop i komercijalno. I kod nas je to izazvalo neku vrstu podsmijeha. Govorili smo: Što sad ovi Bosanci rade? Gledali smo na njih kako na neki cirkus.
Je li vam taj prvi dojam ostao do danas?
Kad je izašla njihova druga ploča “Šta bi dao da si na mom mjestu” s onim čuvenim baladama, autobusom smo išli u Poljsku na neko zimovanje sa školom. Sjećam se da su ostali u autobusu sjekli vene, a ja sam to slušao, onako, s negodovanjem. Međutim, istodobno sam bio impresioniran time što se događa, znači da su tisuće ljudi krenule na koncerte, da se pojavila ta masovna histerija koje nikada ranije nije bila prisutna, osim u slučaju Đorđa Marjanovića. Počeo sam taj fenomen promatrati i s druge strane i shvatio da sve to može biti komercijalno. Bijelo dugme sam počeo cijeniti nakon albuma “Bitanga i princeza”, ali nisam neki njihov obožavatelj niti sam previše nostalgičan.
Kakvo je bilo vaše odrastanje u 70-ima?
Znalo je biti dosadno jer smo bili mladi pa nas nisu puštali u noćne klubove. Svašta smo izmišljali da se zabavimo. Jednom smo prijatelj i ja iz gimnazije sjedili u hotelu Moskva i gnjavili se. Nismo znali što sa sobom i onda smo vidjeli Bebeka kako sjedi u nekom društvu. Pa smo smislili plan: lažno smo se predstavili kao novinari iz gimnazijskog časopisa i prišli mu da ga intervjuiramo. Zapravo smo sjedili i razgovarali s njim. Bio je vrlo fer, opušten, nije se pravio važan.
Da se vratimo na Idole. Gledate li danas na taj bend kao na nekoga tko je otvoreno kritizirao tadašnje društvene prilike?
Bilo je to vrijeme kada smo se dijelili na prave omladince i na buntovnike. Mi smo najčešće izlazili u kavanu Posljednja šansa jer je jedina radila do 5, 6 ujutro i tu su nas jedino puštali. Ali sve okolo je bilo sivo i dosadno. Stoga smo sami sebi pravili zabave. Ja sam već od desete godine imao bend i posvuda smo svirali – od školske biblioteke do hodnika u zgradi mjesne zajednice. Nema gdje nas nije bilo. To su bila vremena kad se sviralo na radiju, kad je bubnjar imao jednu činelu, eventualno doboš. Tada je Bregović rekao kako bi smirio dušobrižnike koji su bili zabrinuti hordama koje su išle na koncerte – da, svi mi nosimo duge kose i sviramo rock, ali smo svi mi ipak uzorni omladinci, članovi Partije... Bila je to lukava izjava da smiri Partiju, ali moja generacija se postavljala bitno drugačije. Bili smo protiv sistema i podsmjehivali se omladincima. A poslije Titove smrti promijenilo se i nešto u glavama tih dežurnih cenzora jer više ni sami nisu znali što i za koga rade.
Jesu li se mnogo obrušavali na Idole?
Kad su se pojavili Maljčiki, kao možda prva pjesma koja je imala jasnu političku konotaciju iako je rađena kroz filtar zezanja, cenzori nisu znali što da rade. Maljčiki su bili zabranjeni na Radiju Beograd, ali su ih puštali na Televiziji Beograd koja je bila dio iste kuće. Da smo dvije godine ranije izbacili tu pjesmu, tko zna što bi bilo. Možda bi nas izbacili s fakulteta, možda bi rekli – vi se sprdate s tekovinama socijalističke revolucije i NOB-om. Ne vjerujem da bismo išli u zatvor, ali moguće je da bi posljedice bile drugačije. Ipak, cenzori su nam na drugi način doskočili. Zbog Maljčika je cijela naša ploča bila okarakterizirana kao šund.
Šund?!
Da, u to je doba postojala posebna komisija za šund koja se borila protiv narodnjaka i turbofolka. Računali su da će ga suzbiti višim cijenama ploča koje su okarakterizirane kao šund, a bile su 25% skuplje nego ostale. Darko Glavan, koji je bio član komisije, rekao mi je da nisu znali kako se odnositi prema Maljčikima pa su je proglasili šundom i na taj se način jednostavno zaštitili od mogućih posljedica. Ali javnost je pjesmu prigrlila
Ideja za ovu vladu, uvedite ponovo dodatni porez na sund za narodnjake i turbofolk i svi dugovi ce nestati