Nekada to možda i nije bilo toliko važno, ali danas nikako ne želimo pogriješiti kada nismo sigurni smatra li se netko Ukrajincem ili Rusom. Vladimir Malakhov je sasvim rusko ime, ali taj veliki baletni umjetnik, koji trenutačno s Baletom zagrebačkog HNK priprema novo “Labuđe jezero”, rođen je u Ukrajini. Razgovarali smo na engleskom, ali on nam je ime svoga rodnoga grada izrekao na ruskom: Krivoj Rog:
– Sam za sebe kažem da sam Ukrajinac, premda sam dijete iz mješovita braka, majke Ukrajinke i oca Rusa – objasnio je Malakhov, dodajući kako je Krivoj Rog najveće ukrajinsko industrijsko metalurško središte u kojem su njegovi roditelji radili kao inženjeri.
Kako se onda rodila vaša ljubav prema baletu, s obzirom na to da ste s četiri godine krenuli u baletnu školu?
Moj se otac, uza svoj posao, bavio i sportom, a majka ritmičkom gimnastikom i raznim vrstama plesa. Balet je zapravo bio njezin životni san, a ja sam taj koji ga je ostvario.
Dakle, bili ste odmalena izloženi kulturi. Išli ste u kazalište?
Bila je tamo jedna mala palača kulture, kakvu je tada imao svaki grad, s malom pozornicom, pa i baletnim studijem, koji je zapravo bio vrlo velik. Naravno, kad ste dijete igrate se miševa, mačaka i zečića, ali kasnije je to postao pravi balet.
Sjećate li se trenutka u kojem je balet postao i vaš životni san?
Ne. Ja sam jednostavno volio plesati i nisam znao kamo će me to odvesti. U jednom trenutku moja je učiteljica u baletnoj školi roditeljima rekla da sam vrlo nadaren i da bi me trebalo poslati u školu u kojoj se odgajaju pravi baletni profesionalci. Ja sam samo znao da želim postati plesač, ali nisam znao da će to biti balet, da ću osvajati nagrade na natjecanjima i dobivati uloge i angažmane u velikim baletnim ansamblima, da ću otići na Zapad... sve je to došlo samo po sebi.
I tako ste se s deset godina upisali u Baletnu akademiju Boljšoja u Moskvi. Jesu li se i roditelji preselili za vama?
Majka me je, naravno, ondje odvela, ali onda sam ostao sam, u internatu koji je bio sastavni dio Akademije. Roditelje sam viđao samo za vrijeme dva tjedna zimskih i dva mjeseca ljetnih praznika. Ponekad bih ostajao sam u sobi jer bi moji prijatelji odlazili posjetiti rodbinu ili prijatelje u Moskvi ili okolici, a ja ondje nisam imao nikoga. Ionako smo cijele dane provodili u zgradi, na nastavi i vježbama, a samo bi nas nedjeljom odgojitelji vodili u grad, na sladoled, u kino... Tek sa šesnaest ili sedamnaest godina puštali su nas van same, bez nadzora, na sat-dva.
Je li vam to kao djetetu teško padalo?
Prve godine bilo mi je jako teško, jer sve sam morao naučiti raditi sam. Tada sam pisao kući tužna pisma, o tome kako imam ružne snove, kako sam gladan i majka je, naravno, bila šokirana. Brzo je doputovala da me vidi, misleći da će zateći izgladnjelo dijete. Ali nije bilo tako, bio sam jednostavno dječak koji se zaželio mame. Već druge godine nisam više čeznuo za domom, želio sam i volio biti u školi. A tamo se doista naporno radilo. Općenito, školsko smo gradivo morali svladavati dvostruko brže nego djeca u običnim školama, da bismo imali dovoljno vremena za klavir i mnoge druge predmete vezane uz balet, poput estetike, šminke, povijesti baleta i kazališta, glazbene literature, a baletne vježbe da ne spominjemo. Dani su trajali jako dugo, od šest ujutro do šest navečer. Ponekad biste imali sreće da vam nastava završi u dva sata poslijepodne, ali i tada se nerijetko znalo dogoditi da vas opazi učitelj baleta i kaže: “A, ti si slobodan, hajde dođi u dvoranu za vježbanje...”
Je li bilo teško upisati se u Akademiju Boljšoja?
U to vrijeme nije bilo videa, koji danas pošaljete, nego se trebalo prijaviti za prijemni ispit. Onda biste dobili datum kada ste trebali doći. Sa mnom je na prijemni došlo još tri stotine djece, a primili su nas sedmero.
Imate li još prijatelja iz tog doba?
Naravno! Jedan od njih je Aleksej Ratmanski. Svih osam godina spavali smo u istoj sobi, a od pete godine, kada se naš broj smanjivao zbog fizičkih promjena tijela u pubertetu, bili smo i u istom razredu.
Nakon završetka Akademije ipak niste zaplesali u Boljšoju?
Ne. Nisam imao radnu dozvolu za ostanak u Moskvi, tako su mi barem rekli u Boljšoju kao objašnjenje zašto mi ne mogu dati ugovor. Ali, zato me je Moskovski klasični balet odmah angažirao, i to kao solista. To je bilo u kolovozu 1986., a već u rujnu te godine gostovali smo u Parizu, a u prosincu u Vijetnamu.
Jeste li prije toga ikada bili u inozemstvu?
Jednom smo, kao škola, gostovali u Japanu, a dok mi je bilo trinaest godina išli smo i na vrlo uzbudljivo gostovanje u Vladivostok.
Vlakom?
Ne, avionom. Ali, Vladivostok je tada bio zatvorena vojna zona, a mi smo spavali na jednom brodu ratne mornarice.
Je li vam sada dom u Berlinu?
Da. Nakon dvanaest godina na mjestu direktora Baleta, više nisam tamo angažiran, ali i dalje ondje živim.
Jeste li prvi put Zagrebu?
Zapravo drugi put. Prvi sam put došao prošle godine, na poziv Leonarda Jakovine (ravnatelja Baleta HNK Zagreb, nap.a.), kojem sam bio šef u Berlinu, da upoznam ansambl i odlučim hoćemo li raditi zajedno.
Što je bilo presudno za odluku da radite u Zagrebu?
U prvom redu želio sam pomoći Leu, jer sam znao koliko je divan iz vremena kada smo radili zajedno u Berlinu. On je uvijek bio spreman bilo što učiniti za mene, pa je ovo bila dobra prilika da mu uzvratim. Srećom, imao sam slobodno vrijeme u svom kalendaru. On je najprije želio da radimo “Bajaderu”, ali pošto je to veća i skuplja produkcija, na kraju smo se odlučili za “Labuđe jezero”.
Ovo je prvi put da radite “Labuđe jezero”?
Da. Zapravo, plesao sam u dvadeset četiri različite verzije u svojoj plesačkoj karijeri, pa mi je ovo dvadeset peta, ali prvi put moja vlastita, u kojoj ne plešem.
Kakav je vaš pristup djelima klasičnog baleta?
Zapravo, ja nisam koreograf, kao što je, na primjer, Aleksej (Ratmanski) koji radi sasvim nove stvari, donosi nove ideje. Ja rekonstruiram. Unosim nešto novo i nešto svoje, ali temelje ne diram. To je Petipa s dodirom Malakhova. Napravio sam nekoliko intervencija u glazbi, a morao sam izabrati i između četiri-pet mogućih završetaka, tko i kada umire, tko ne... Sada sam načistu, svi umiru. To je tragična priča kojoj ne pristaje nikakav sretan završetak.
Kako će vizualno izgledati produkcija?
Klasičan balet uvijek će biti antika koja stalno dobiva na vrijednosti. Bit će jako lijepo, s osobnim potpisom scenografa, ali u biti klasično. Poput nove moderne kuće opremljene antiknim namještajem.
Smatrate li da klasičan balet mora biti i ostati upravo takav?
Mora. On će nadživjeti sve moderno. Treba raditi nove stvari. Ali, mnogi novi koreografi dođu, zablistaju i prođu, poput kometa. A baleti poput “Labuđeg jezera”, “Orašara” ili “Trnoružice” su zvijezde koje na nebu uvijek blistaju jednakim sjajem i tako će i ostati. Kada kupite vrijedan starinski prsten, znate da će mu cijena samo rasti. A kada kupite nešto moderno, pa makar i s dvostruko većim dijamantom, taj predmet izgubi pola vrijednosti čim izađete iz draguljarnice. Isto je i s klasičnim baletom.
Dokaz tomu je i veliki interes za balet u Zagrebu.
O da, uvjerio sam se u to i sam. Želio sam pozvati nekoliko svojih prijatelja da vide ovo naše “Labuđe jezero”, ali kad sam htio kupiti ulaznice rekli su mi da je to nemoguće jer je sve već rasprodano. Koliko god žalim zbog svojih prijatelja, to mi je vrlo drago.
>>Stopedeset izvođača na riječkoj pozornici u Verdijevom Otellu
>>Balet je muževna profesija i roditelji bi za nju trebali poticati svoje sinove