Na današnji dan 1875. godine u imućnoj zagrebačkoj obitelji rođen je Vladimir Vidrić, jedan od najistaknutijih lirika naše moderne. Otac Lovro bio je odvjetnik slovenskog podrijetla, a majka, čije ime nije poznato, bila je Hrvatica. Klasičnu je gimnaziju završio u rodnom gradu, u kojem je počeo pisati svoje prve pjesme koje su objavljene u gimnazijskom listu Lovor, a studirao je pravne znanosti u Pragu, Beču i Zagrebu, gdje je diplomirao 1903. godine te se nakon toga bavio odvjetništvom kao i njegov otac.
Za vrijeme svojih studentskih dana Vidrić je bio i politički angažiran pa je u listopadu 1895. tijekom posjeta cara Franje Josipa I. bio jedan od vođa prosvjeda koji se zbio na Trgu bana Josipa Jelačića. Car je posjetio Zagreb 14. listopada u povodu otvorenja Hrvatskog narodnog kazališta, tada nazvanog Narodno zemaljsko kazalište, a studenti su se, nakon odbacivanja ideje Stjepana Radića o mirnom prosvjedu na Trgu Franje Josipa, odlučili za spaljivanje mađarske zastave na glavnom zagrebačkom trgu. Povorka studenata, na čelu s Vidrićem koji je nosio sveučilišnu zastavu, 16. je listopada, točno ispred spomenika banu Josipu Jelačiću, spalila alkoholom natopljenu mađarsku zastavu koju su četvorica studenata držala na sabljama. Na prosvjedu su sudjelovala 23 studenta, među kojima je prvi uhićen Stjepan Radić, a kasnije i Vidrić, koji je za svoj angažman odslužio četiri mjeseca strogog zatvora.
Dvije godine kasnije Vidrić počinje svoj ozbiljniji književni put. Njegova pjesma "Boni mores", koja danas nosi naslov "Pomona", objavljena je 1897. u književnom tjedniku Vienac, koji je tada bio središnji časopis hrvatskog književnog i kulturnog života. Uključujući i gimnazijske dane, možemo reći da je Vidrićevo stvaralaštvo trajalo svega 15 godina, ali svojim je neizbrušenim stilom i tehničkim nedostacima stvarao poseban ugođaj u pjesmama, što mu je tada donijelo kritike Antuna Gustava Matoša zbog nesavršenosti, a danas nezaobilazno mjesto u antologijama hrvatskog pjesništva. Ivo Frangeš, hrvatski književni povjesničar, vjerojatno je najbolje opisao njegovo pjesništvo.
– Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine – napisao je Frangeš.
Vidrić je za svog života napisao četrdesetak pjesama, a njih 25 objavljeno je u njegovoj jedinoj zbirci "Pjesme", koja je izdana 1907. godine o njegovu vlastitom trošku. Prolazeći kroz pejzaže, zatim kroz mitološke tradicije, a katkad imajući i žensko tijelo u glavnom fokusu, Vidrić je svoje zamišljeno savršenstvo pretočio u pjesništvo jer u njegovu grubom i stvarnom životu za takve stvari nije bilo mjesta te je ovo bio njegov jedini bijeg od realnosti.
Posljednju godinu svojega života Vidrić je proveo u Kraljevskom i zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu, koji je mnogo puta mijenjao naziv, a danas je to Klinika za psihijatriju Vrapče. Pjesnik je prvotno bolovao od depresije, zatim od halucinacija, što se naposljetku razvilo u shizofreniju, a bolovao je i od progresivne paralize koja je tada bila čest oblik sifilisa te je sa sobom nosila promjene osobnosti, manične epizode, gubitak realnosti te intelektualno propadanje.
Doktor Stanislav Župić, koji je radio u Zavodu nakon Vidrićeve smrti, u časopisu Liječnički vjesnik objavio je 1937. članak "O bolesti Harambašića, Vidrića i Kovačića", u kojemu po datumima izlaže zapažanja doktora Ive Žirovčića, koji je rukovodio Zavodom za vrijeme Vidrićeva boravka ondje te ga se smatra utemeljiteljem hrvatske psihijatrije.
Žirovčićeve bilješke počinju 28. srpnja 1908. kada je pozvan da dođe pregledati Vidrića u njegov dom, a doktor tada pjesnika opisuje kao mlitavog i apatičnog uz promjenjivo ponašanje, pogotovo predvečer, kada se čini sasvim normalan i lijepo razgovara. Dva dana nakon, 30. srpnja, Vidrić je, nejednakih zjenica, bijelog jezika, slabih refleksa, ali zdravog srca, doveden u zavod te se nadao da će ondje potpuno ozdraviti.
Danima nakon dolaska ridao je i plakao noću jer se bojao smrti, a u svojoj je glavi imao vizije s raznim glasovima te je naposljetku shvatio da je teško bolestan. Često su ga prisilno hranili u luđačkoj košulji jer je vjerovao da je hrana otrovana, ali dopušteno mu je bilo nazdravljati šampanjcem, budući da je doktor Žirovčić smatrao je da male količine alkohola bolesnici smiju konzumirati. Rano ujutro 7. kolovoza skočio je kroz prozor i pokušao pobjeći iz Zavoda, ali uhvatili su ga i donijeli natrag u sobu, a na pitanje zašto je to učinio, Vidrić je odgovorio:
– Sloboda, sloboda. Dajte mi slobode! Zar se ja ne bih mogao i izvan zavoda liječiti? – zavapio je pjesnik.
Odlazak kući dočekao je 12. listopada kada je brat došao po njega, a liječnici su ga upozorili kako mora paziti da pjesnik ne počini samoubojstvo. Nešto više od tri mjeseca kasnije, 31. siječnja, Vidrić je ponovno doveden u zavod te je sam otišao na već poznati odjel i legao u krevet. Do kraja travnja Vidrić je često vodio borbe s liječnicima zbog hranjenja, ali i dalje je pio i pušio vjerujući da će bol proći uz cigarete. Borbe nije vodio samo s doktorima pa je tako jednom prilikom ispsovao bolesnika koji je govori njemački rekavši mu:
– Tko hoće hrvatski kruh jesti, mora hrvatski i govoriti – nakon čega je odveden u vrt u kojem je nepomično stajao dva i pol sata.
Ponovno je otpušten kući na tri mjeseca, od svibnja do 1. kolovoza, kada je vraćen u zavod posljednji put. Prestao se opirati jelu i dopustio je liječnicima da ga umjetno hrane, a 27. listopada rekao da će uskoro umrijeti i da želi kući. Istoga dana posjetio ga je brat, a sljedeći dan došla je njegova sestra, što ga je dirnulo do suza. Vidrić je preminuo u zavodu 29. listopada 1909. u 10 sati ujutro nakon što je usta isprao s malo šampanjca, a kao uzrok smrti navedena je upala pluća. Njegove, iako malobrojne pjesme ostaju do današnjeg dana važne zbog specifičnosti njegova pjesničkog jezika i jedinstvenog poimanja ljepote pjesništva.