To su vam sasvim normalni ljudi, samo rade uvrnute, ekscentrične stvari – kaže Tomislav Golubić, šef Mjesnog odbora koprivničkog prigradskog naselja Štaglinca, dok razgovaramo o pripremama za ovogodišnji festival performansa koji poznata konceptualna umjetnica Vlasta Delimar devetu godinu organizira na svome imanju na ulazu u malo podravsko mjesto.
Posjed s kućicom, u kojoj je bila užarska radionica njezina oca, i voćnjakom u naselju s manje od 500 duša pretvorila je u meku za performere iz cijeloga svijeta. Formula je sljedeća: dvodnevno ležerno druženje u umjetničkoj koloniji i potom dan za nastupe.
– Jako podržavamo Vlastu i odlično surađujemo. A kako i ne bismo – Google nas prepoznaje po njezinu festivalu – kaže Golubić.
Tako nije bilo na početku, prije devet godina, kad su mještani prvi put radoznalo otišli pogledati kakve će se to predstave "spelavati" kod Vlaste.
– Isuse, ovaj se skida. A kaj mu to znači da se ova valja po travi? Ja to niš ne razmem – frcali su komentari.
Nisu dugo trajali. Štaglinec je navečer bio u izravnome javljanju središnjemu dnevniku. O prvom hrvatskom festivalu performansa izvijestili su svi nacionalni mediji. Štaglinec je postao "fora".
– Stižu nam ljudi iz cijelog svijeta. Naša udruga žena priprema ručak u društvenom domu i peče kolače, u priču se uključilo i dobrovoljno vatrogasno društvo. Na kraju festivala cijelo je mjesto na fešti s umjetnicima, a na njoj se čak zna dogoditi i koji spontani performans – šali se Golubić.
– Posljednjih 10-ak godina uspješno održavamo suradnju s umjetnicom Vlastom Delimar, koja kroz manifestaciju Moja zemlja upoznaje svjetske 'performere' s kulturom i običajima našeg malog prigradskog naselja – hvali se mjesna udruga žena, koja nosi naziv Proljeće, na internetskom portalu Štaglinca. Performere su, ipak, za svaki slučaj, stavile pod navodnike.
– Prve nas je godine iznenadilo to što je bilo vegetarijanaca, nismo se pripremile, pa smo na brzinu nešto skuhale i za njih. Sad nam je to normalno, znamo da moramo pripremiti dvije vrste obroka – kaže Iskrica Forko Međimorec, šefica udruge.
Otkriva da performeri obožavaju domaću juhicu s rezancima i noklicama, pečenog piceka (oni koji jedu meso), hajdinsku kašu i štrukle. Nisu ljubitelji kolača.
– Ispočetka je bilo zazora u mjestu, čudilo nas je to što su predstave malo apstraktne, ali sada nam je sve normalno, kakav god performans da izvedu – rekla je I. Forko Međimorec.
Jednom su i članice udruge sudjelovale u performansu – umjetniku su trebali statisti. Članovi dobrovoljnog vatrogasnog društva u tome su već kuhani i pečeni. Performeri se često koriste pirotehnikom, a tamo gdje je vatra, moraju dežurati vatrogasci.
– Oni su mnogo pomogli Vlasti na početku. Imanje je bilo zapušteno, trebalo je ispumpati bunar, posjeći neka stabla. Rado su priskočili – kaže predsjednik Mjesnog odbora T. Golubić.
I on i šefica udruge žena slažu se kako je suradnja s Vlastom Delimar prerasla u pravo prijateljstvo. Kontaktiraju i kad nije u pitanju festival. Lani su Vlasta i njezin partner Milan Božić bili na vatrogasnoj fešti.
Festival u Štaglincu poznat je pod dvama nazivima. Prvi je otuda što je imanje naslijeđeno od oca Vlasta Delimar nazvala Moja zemlja.
"Imenujući zemlju koju je naslijedila svojom, ona joj je dala konotaciju pripadanja i prihvatila identitet konstituiran kroz zemlju koja je bila očeva – koju je on kultivirao ulažući svoje znanje, brigu i neku osobitu filozofiju svojstvenu ljudima koji u pomaku od norme izgrađuju vlastiti svijet. No, ne samo to. Pridala joj je i konceptualni okvir i u izvjesnom je smislu brendirala. Umjetničinim činom imenovanja, zemlja je postala umjetnički objekt, a u koncepciji umjetničkih susreta pruža okvir za promišljanje širokog raspona odnosa u svjetlu sinergije umjetnosti i prirode", objašnjava povjesničarka umjetnosti Irena Bekić u jednome od festivalskih kataloga.
Drugi naziv, Međunarodni susret umjetnika Antonio Gotovac Lauer, nosi nakon smrti hrvatske performerske legende Toma Gotovca. On je otpočetka bio uključen u Vlastinu umjetničku priču u Štaglincu.
Ovogodišnje izdanje festivala performansa održat će se 15. lipnja, a bit će u cijelosti posvećeno umjetnicima s Dalekog istoka. Nastupit će Chuyia Chia i Lee Wen iz Singapura, Chumpon Apisuk, Vasan Sitthiket i Vichukorn Tangpaiboon iz Tajlanda, Tzu-chi Yehi Watan Wuma iz Tajvana te Makoto Maruyama, Akiko Sato i Miyako Narita iz Japana. Usto, festival će prvi put imati kustosa jer dosad je program uobličavala sama Vlasta Delimar. Tog posla prihvatila se irska umjetnica Sinead O'Donnell.
U nedavnome intervjuu za tjednik Zarez ona je ustvrdila kako je bila oduševljena kad joj je ponuđeno da uobliči ovogodišnji program.
– Uživam u susretima umjetnika koji proizlaze iz tog festivala i pažnji koja se posvećuje umjetnicima, omogućuje vrijeme za razradu njihovih zamisli. Daje im se prilika da pronađu vlastiti odgovor i mjesto na kojem će izvoditi rad, da predstave svoje ideje – rekla je S. O'Donnel.
Napomenula je kako su performansi koje će 15. lipnja imati prilike vidjeti hrvatska publika ove godine izvedeni na azijskim festivalima Asiatopia u Tajlandu, RITES u Singapuru, ArTrend u Japanu i u rezidenciji pod nazivom ArtNO. 122 u Japanu.
– Azijski performeri danas su najjači na svijetu. Zahvaljujući Sinead, koja je već triput bila u Štaglincu, i koja im je objasnila o kakvom je festivalu riječ, pristali su doći za simboličan honorar od 100 do 150 eura, što je, naravno, daleko ispod njihove cijene, a također će si sami platiti troškove dolaska – kazala je V. Delimar i dodala kako bez toga ovako ambicioznog programa ne bi bilo jer je budžet festivala malen.
I zbog toga je uloga lokalne zajednice u njegovu organiziranju presudna. Da nema udruge žena i vatrogasaca iz Štaglinca, pitanje je bi li ga uopće bilo. Gotovo gerilski način organizacije ujedno je vrlina Moje zemlje, drži koprivnički povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar, koga V. Delimar naziva "dobrim duhom" festivala.
– Jedinstvenost performerskog festivala u Štaglincu, osim u ambijentu, jest i u svojevrsnom voluntarizmu ljudi koji ga čine, u tome što je u njegovu izvedbu uključena lokalna zajednica, a svakako i u tome što okuplja internacionalnu performersku kremu iz gotovo cijelog svijeta u geografskoj zabiti – kaže Špoljar.
Domeće kako festival u Štaglincu nikad ne bi trebao postati etabliranim umjetničkim događajem s jakim sponzorom i dobro plaćenim selektorom.
Pitanje je bi li tada bilo mjesta za udrugu Proljeće i lokalni DVD.
T
The first slab serifs were designed to be oddities. It was their intention to be eye-catching, to be novelties amidst the world's conventional book types. Never mind that some of these faces treated different letters inconsistently, or had inherent qualities that limited the size of their families: these were eccentricities, and to a novelty typeface, eccentricity is strength. Two centuries later, their legacy includes three beloved species of typeface that are handsome, popular, and maddeningly difficult to use. Each is marred by a crippling deficiency, a situatit slab serifs were designed to be oddities. It was their intention to be eye-catching, to be novelties amidst the world's conventional book types. Never mind that some of these faces treated different letters inconsistently, or had inherent qualities that limited the size of their families: these were eccentricities, and to a novelty tver mind that some of these faces treated different letters inconsistently, or had inherent qualities that limited the size of their families: these were eccentricities, and to a novelty typeface, eccentricity is strength. Two centuries later, their legacy includes three beloved species of typeface th tuation inspiring us to create Sentinel. The first slab serifs were designed to be oddities. It was their intention to be eye-catching,
Afición Española
To be novelties amidst the world's conventional book types. Never mind that some of these faces treated different letters inconsistently, or had inherent qualities that limited the size of their families: these were eccentricities, and to a novelty typeface, eccentricity is strength. Two centuries later, their legacy includes three beloved species of typeface that are handsome, popular, and maddeningly difficult to use. Each is marred by a crippling deficiency, s of typeface that are handsome, popular, and maddeningly difficult to use. Each is marred by a crippling deficiency, a situation inspiring us to create Sentinel. The first slab serifs were designed to be oddities. It was their intention to be eye-catching, to be novelties amidst the world's conventional book types. Never mind that some of these faces treated different letters inconsistently, or had inherent qualities that limited the size of their families: these were eccentricities, and to a novelty typeface, eccentricity is strength. Two centuries later, their legacy includes three beloved species of typeface that are handsome, popular, and maddeningly difficult to use. a situation inspiring us to create Sentinel. The first slab serifs were designed to be oddities. It was their intention to be eye-catching, to be novelties amidst the world's conventional book types. Never mind that some of these faces treated different letters inconsistently, or had inherent qualities that limited the size of their families: these were eccentricities, and to a novelty typeface, eccentricity