Vodite vraga

Tetka je skvrčena suha mahuna.

Vène na istom mjestu više od dvadeset godina. Otkako je oćoravjela.

Čujem je kako s verande viče:

– Magla! Magla!

Mlatara mršavim rukama. Grabi prazninu.

– Eno je, posve poludila! – Majka stoji na njivi s rukama na bokovima.

Bezumno urliče. Okreće se oko sebe ruku podignutih visoko u zrak.

Otac baci motiku i opsuje. Popne se na verandu i ošamari je.

Ona ušuti.

*

Ukalupila se i ukočila u sjedećem položaju. I dok leži noge su joj skvrčene. Ne znam kako ćemo je položiti u sanduk kad izdahne. Smanjila se i pobijelila otkako je na kauču. Koža joj se smežurala i ohladila. Iz nje je ispario svaki sok. Kosti i nabubrene zelene vene. Mreža debelih kablova. Majka joj je skinula seljačke i obukla građanske haljine. Lakše se održavaju. Smeđa flanel-haljina posuta blijedoplavim potočnicama. Ispod, na mršavim nogama, crne štrample. Spušta ruke na koljena pa jagodicama ispituje mekoću nepoznate tkanine.

U prozoru iza nje zveče čvorci. Jedu crno grožđe na lozi što se penje uz kuću. Grožđe i čvorci iste su boje.

Rodila se nagluha, ali znam da čuje čvorke. Pred spavanje joj u ustima zveči. I tad joj se pod slijepljenim, krmeljima zašivenim kapcima umire bijele oči.

Najprije su se naoblačile. Dva prozora pred kišu. Kasnije se zamutile. U njih je prsnulo toplo mlijeko iz vimena. Kapci se više ne podižu i spuštaju. Rasušena su i zaglavljena prozorska krila. Ne vode je doktoru. Neće da se popne na vlak. Boji se vjetra i strašnog tutnja lokomotive. Gura vatu u uši. Pritiska ih maramom.

Poznaje me po glasu. Vičem kad govorim. Uhvati me za lice ledenim rukama. Kožu joj godinama nije dodirnula sunčeva zraka. Hladna je i mekana. Svježi sir iz špajza. Svinjski mozak u zdjeli. Uhvati me za glavu. Opipa obraze pa ruke spusti na ramena. Završi na koljenima. Kad govorim, vrti pramen kose što viri iz marame. Umiruje je sve ove godine. Uvije ga oko kažiprsta pa pusti. Uvije pa pusti. Leđa joj se klate. Naprijed-nazad. Pramen je kratak, seže do ramena.

Majka je uhvati ispod pazuha i posjedne na stolicu. Ona ječi. Otima se:

– Marama! Marama!

Majčino tijelo je krupno, iz njega isijava vrelina i miris štale. Raspliće tvrdo pruće. Kosa pada sve do poda. Žuta je. Majka je reže na suho krojačkim škarama. Pramen po pramen. Ona pokušava ustati. Hvata se za glavu.

Majka je glasnija. Iz vlažnih usta prska:

– Staropička! Nitko je nije htio. Eto ti je se sasušila!

Pokušava ustati. Urla iz sveg glasa.

Majka je vuče za kosu.

Na linoleumu svežnjevi pšenice.

Maćija, tako zove maćehu, govori da je tuđa. Svi garavi, samo ona žuta.

*

Maćija ima guju u njedrima.

*

Svako jutro na rubu stola lončić je s kavom. Majka ga spusti na stol i vikne:

– Nemoj se spurit!

Pije kad se ohladi. U stomaku joj uvijek klokoće.

Prvi put sam čula zapljuskivanje u njenoj utrobi kad smo se selili iz kuće na brdu. Kao kad nosiš kantu s vodom pa udara u stijenke. Majka kaže da je to zato što joj je utroba jalova. Hodam uz nju. Nosim riđe mače u ruci. Ona vodi kravu Cicu. Sve su druge stvari natovarene na konjska kola. Tetku vodimo sa sobom. Otac nema nikoga osim nje.

Maćija viče za nama:

– Vodite vraga!

*

Maćija drži ruke pod sisama. Velike kante pune mlijeka. Njima je ugušila dvoje djece rumene ko jabuke.

– Sve nas je vrag omađijao!

Did kuje male sanduke od stare daske. Bebe su krštene i umotane u bijelo platno. Maćija nema kad plakati. Radi u njivi. Zato miriše na zemlju i sijeno. U štali joj je iz stomaka ispala beba. Mala ko kažiprst. Okrene kantu i poklopi bebu da muški svijet ne vidi.

U kuću je došla u zimu. Babin grob se još nije stigao uleći. Kuća puna sitne djece treba žensku ruku. Udovica je i did joj ne da da dovede svoje dijete. Ostavila ga kod svekrve. Maćija ustaje u zoru. Reže slaninu i kruh pa mota u krpu. Trči niz brdo prije svitanja. Smotuljak mu ostavlja na pragu. Da dijete ne crkne od gladi.

*

– Akrep! – sikće maćija. Samo je vrag tako ružan.

*

Virim kroz rupu na starom stolnjaku. Njime je zastrt prozor. Vruće je i noge su mi bose. Prsti mi krvare od oštrog kamenja. Sunce brzo suši rane. Krv pretvara u crne kraste. Ona stoji u koritu. U njemu otac miješa maltu za kuću. Skorena je s vanjske strane po rubovima. Vidim je od koljena prema gore. Kosa joj je toliko duga da pada u korito. Polijeva se obijenim lončićem.

Nema sise. Posve je ravna. Bradavice joj crne. Dvije suhe mušmule. Kraste sasušene suncem. Ispod zaobljenog stomaka gusto runo. Crvenkastožuto.

Zavirujem ispod haljine. Bojim se da ću i ja tako kad narastem biti ravna i suha. Majka kaže da joj sise nisu narasle zato što nikad nije prokrvarila.

Otkako je oćoravjela, kupa je majka. Subotama urlaju i jedna i druga. Majka zatvori prozor u kupatilu i napuni kadu. Ona ustane s kauča i uhvati se za rub stola. Tapka cijelom dužinom pa se uhvati za šipku šporeta. Do vrata su tri koraka, ruke su joj prazne, nema se za što uhvatiti. Zastane na visokom pragu. Prijeđe mali, hladnjikavi hodnik. Miriše na špajz. Na šećer i mast. Na majku.

Čeka je u kupatilu. Uvijek je vlažno. Pločice su bijele, polijepljene samo do pola zida. Iznad se uhvatila crna memla. Ne voli se kupati. Plače čim joj majka razveže maramu. Hvata se za glavu, opipava slijepljenu kosu. Majka joj otkopčava haljinu. Ona viče:

– Promaja! Promaja!

Golo mršavo tijelo. Stara oderana mačka. Majka je snažna. Podigne je kao drvenu stolicu. Spusti je u vodu. Ona zamlatara rukama. Majka nema strpljenja. Polijeva je po glavi, po očima. Krmelji se rastapaju. Noktima joj struže po glavi. Istrlja joj vrat i pazuhe. Stomak. Između nogu. Ona uzaludno stiska noge. Koščata koljena udaraju jedno o drugo. Dva kamena. Majka ispusti vodu iz kade i istrlja je ručnikom. Izvadi je i postavi uz mašinu za veš. Sva se trese. Još je hladnija nego što je bila. Obuče joj sve čisto. Kad se u kući loži, majka je posjedne na stolicu uz šporet da suši kosu. U ruci joj češalj. Kapljice vode izgaraju. Miris spaljene kose.

Smiruje se tek kad sjedne na kauč i iz marame izvuče sijedi pramen. Zavrti ga oko prsta i zaljulja zgurena leđa.

*

S tisine grančice rasipaju se teške kapi svete vode. Udara nas u tjeme, lice i oči. Na usnama je gusta i slana. Glas našeg pratra je svečan. Sve duše šalje u raj. Ne može je ispovjediti, ona mrtvo leži, iako još diše. Njegova ruka je bijela, položena na njezinu malu glavu.

– Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.

Majka i ja kažemo: Amen.

– Neka te slobodnu od grijeha spasi i milostivo pridigne.

Majka i ja kažemo: Amen.

*

– Vodite vraga! – sikće maćija.

*

U prozoru zveče čvorci.