Kiparski div uz bok Rodinu

Oduvijek smo znale da je naš djed Vojin kipar, ali smo to doživljavale kao običnu profesiju – kažu nam Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, unuke jednog od najjačih hrvatskih kipara Vojina Bakića (1915.-1992.), čiju je retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu svojim dolaskom počastio i predsjednik RH dr. Ivo Josipović. Na otvorenju izložbe natiskalo se više od tisuću posjetitelja! Bakića jedni doživljavaju ponajprije kao jugoslavenskoga kipara velikih spomen-obilježja antifašističke borbe, a oni s više likovnoga znanja i poštovanja znaju kako je vrijedna kiparska djela ostavio za sobom. Umjetnine su to koje stoje uz bok Picassovim, a kiparskim izrazom Rodinovim, Arpovim, Brancusijevim... pa su i Bakićevi najljepši primjeri spomeničke primijenjene umjetnosti zapravo divne skulpturalne forme iz zone takozvane čiste umjetnosti – apstraktne ili polufigurativne.Da nije tako, nikakav ideologijski pritisak ne bi Zapad natjerao da se divi Bakiću još u doba ranog postratnog socijalizma, kad je njegova skulptura “Bik” iz 1950. izložena 1956. na Venecijanskom bijenalu...Golema je ekipa likovnih stručnjaka koja se posvetila Bakiću u povodu ove, prve njegove retrospektive. Bakićev spomenički opus doživio je vandalistički odnos – osam je skulptura uništeno i devastirano do 1995. u ratu za neovisnu Hrvatsku čiji su borci neprijateljski doživljavali Bakićevo djelo. Spomenik “Bjelovarac”, srušen u Domovinskom ratu, ponovno je podignut 2010. iako je od originala bila sačuvana samo glava i šaka... Ekipa MSU otvara stoga razgovor o našim promišljanjima o spomeničkoj baštini, uključujući i umjetnička djela koja se referiraju na Bakićeva, a kakvih je puno među mlađim našim autorima.

Kod djeda u atelijeru

Nas su pak kroz izložbu u MSU provele Bakićeve unuke, danas vlasnice većine njegove umjetničke ostavštine i silnog znanja o djelu svoga čuvenog djeda. K tome, nije posrijedi amatersko znanje – sestre Bakić su arhitektice po struci, čime su usko povezane upravo sa spomeničkom arhitekturom i plastikom. Više su predavačice na studiju arhitekture u Zagrebu. Vjera predaje Projektiranje, a Ana Martina Plastično oblikovanje i Crtanje.Otkrile su nam i male tajne Bakićeva umijeća – da je, na primjer, istim talentom oblikovao svog čuvenog, grandioznog kamenog Bika kao i niz sitnih figurica bika od gužvane alufolije, koje stanu u dlan, a nemjerljive su ljepote... Željeli smo kroz njihovu priču doznati više o Bakiću. I doznali smo.– Vojin nije bio komunist. Nije bio član Komunističke partije. Ali je sigurno bio čovjek lijevih ideja kojima svatko doprinosi na svoj način, a on pak radeći skulpture. Vjerovao je duhu vremena u kojem je stvarao. Vjerovao je u ideale. Doživjele smo ga kao osobu koja je bila jako ispravna – otpočinju priču Bakićeve unuke.– Odrastale smo okružene Vojinovim skulpturama. Vojin i njegova mlađa sestra Seka Radimir, čiji je muž arhitekt Berislav Radimir, jedini su preživjeli likvidaciju kad su ustaše smaknuli četvero njihove braće. Bili su uhićeni kao mladi komunisti u Bjelovaru i ubijeni u Jadovnom, na Velebitu, gdje je masovna grobnica. Vojin je tada imao 26 godina i radio je poslije završene akademije kod profesora Frane Kršinića na ALU gdje su intervenirali za Vojina da mu spase život. I Seka je bila u Zagrebu jer je studirala povijest umjetnosti. Bili smo vrlo bliski sa Sekom i Berislavom, koji nisu imali djece pa smo ju doživljavali kao drugu baku. I naš je deda Vojo išao k njima na ručak svaki dan. A mi bismo cijele zimske praznike provele kod njih u Škrlčevoj kod Kvatrića iako smo stanovale malo dalje, u Ravnicama, odakle smo otišle u djedov stan u Draškovićevu, gdje je naša mama Ljerka ostala i nakon smrti tate Zorana, također arhitekta – pričaju sestre Bakić.Prisjećaju se kako je bilo kod djeda u atelijeru: – Igrale bismo se u atelijeru. On je radio brojne varijante skulptura i stalno bi nas pitao koja je bolja. Ljutile bismo se i pitale zar nema nekog prijatelja da mu to kaže. Ana bi govorila da deda zna jako lijepo napraviti tijelo djevojčice, ali ruke ili glavu ne zna. A Vjera mu je zamjerala da ne zna nacrtati miša, mačka ili slona, onako kako to djeca očekuju. Mi smo to znale puno bolje od njega – otkrivaju jedna o drugoj sestre Bakić.– No onda smo prvu skulpturu vidjele u udžbeniku Jadranke Damjanov “Razvoj umjetnosti”.

Bilo je to u srednjoj školi, u MIOC-u. Tada smo prvi put shvatile da je deda važan umjetnik. Pitale smo ga gdje je ta skulptura jer mi je nikad nismo vidjele, a on je rekao: “To je ona glava koja drži vrata kuhinjskog balkona”. Smatrao je da je najdosadnije gledati vlastite skulpture pa one nisu po stanu bile ponosno izlagane. Kad bi završio neku temu, sklonio bi rad u neko spremište da mu nije na putu.Cijeli taj stan, međutim, nije bio konvencionalno uređen, onako kao što su ljudi navikli. U jednoj se sobi živjelo, jedna je bila isključivo radna, a druge poluradne, bez tepiha, samo sa žaruljama, bez lustera... – sjećaju se naše sugovornice.Obje su se igrale uz dedu koji je radio – jedna je na kraju stola urezivala crteže u pločice od gipsa koje bi im Vojin pripravio. Ili bi na njima radile s temperom, a deda bi ih izložio ispod stakla koje je prekrivalo drveni stol. Smatrao je da se umjetnost ne može naučiti, da se događa spontano, iz onoga što čovjek jest.– Vojin je bio duhovit, ponekad strog, inzistirao je da se pristojno sjedi za stolom i da se govori štokavskim književnim jezikom. Mama naše mame bila je iz Đurđevca, imala je podravski štih u govoru, to je trebalo izgladiti... – kažu nam sestre Bakić.

– Odijevao se vrlo jednostavno, u traperice i majicu, ili bež hlače uz tamnoplavu ili crnu majicu. Bitno je bilo da bude jednobojno, nikad s uzorkom. To nije dolazilo u obzir. I naš se tata uvijek odijevao jednobojno, nikad pastelne boje, nikad uzorke. Kad se tako odijevate, jasni su odnosi među bojama i lice vidite jasno. Uzorci titraju i odvlače pažnju – smatrao je. Da, utjecalo je to i na naše odijevanje... – priznaju Ana Martina i Vjera, smijući se.One su autorice postava Bakićeve retrospektive. O svakoj umjetnini znaju sve. Kažu kako su intimni osjećaj koji su imale spram Vojina nastojale prenijeti i na postav izložbe. Kažu da su to lako i sa zadovoljstvom napravile. Često ih pitaju zašto nisu prodale tolike umjetnine. – One nam više vrijede intimno nego tržišno – kažu one i dodaju: – Začudite se kad čujete koliko vrijede, no mi ne razmišljamo kolekcionarski.

Apstraktni, a ne socrealistički

Postav prati kustosku koncepciju Nataše Ivančević. Kronološki je to prikaz opusa, klasična retrospektiva. U nju su sestre Bakić unijele fotografije iz života, i slike gradnje koje svjedoče da spomenici nisu samo uvećane skulpture, nego složen arhitektonski posao i izazov u inženjerijskom smislu. Tu su fotografije konja i kola, a uz njih odjednom čudesne forme u pejsažu...– Spomenici su se u Jugoslaviji radili sustavno da bi se obilježila mjesta antifašističke borbe. Birali su najbolje umjetnike za njih. Bili su simboli pobjede antifašizma, simboli novog vremena. Bili su futuristički za kontekst i kulturu u kojoj su nastajali – kažu sestre Bakić.– Po tome su jedinstveni i u europskom kontekstu i u socijalističkom bloku. Oni nisu socrealistički kao u Rusiji, Mađarskoj i uopće u Istočnom bloku. Oni su apstraktni, oblikovani jezikom čistog modernizma. Zanimljivo je da se Jugoslavija, koja je bila između Istoka i Zapada, reprezentirala kroz suvremenu umjetnost – govore sestre Bakić. Pitamo ih što je onda s čuvenim spomenikom Filipoviću koji se uzdignutih ruku uzdiže na brežuljku iznad grada Valjeva. – To je spomenik pobjedi. Bez detalja je, nadilazi portret pojedinca, partizana, i poprima monumentalne dimenzije. Geometriziran je, reduciranih detalja, reduciran na simbol – odvraćaju Ana Marta i Vjera Bakić. Uvjerljivo!