U vremenu celebrityja poznatih samo po tome što su poznati, vjerojatno je teško povjerovati da su nekada među najpopularnijim televizijskim licima bili filmski kritičari/voditelji. Ali bilo je to i vrijeme kada su filmski ultramegahitovi tek počinjali eru potpunog kulturnog imperijalizma i kada je šira publika znala odvajati filmove namijenjene brzoj zaradi od onih koji su pravljeni kao pravi kulturni sadržaji.
U takvoj je klimi grupa entuzijasta okupljena oko emisije “3-2-1... kreni” RTV Zagreb i predvođena urednikom Nenadom Patom, krajem 1970-ih godina ugostila niz značajnih svjetskih filmaša i glumaca: Claudea Chabrola, Wernera Herzoga, Françoisa Truffauta, Orsona Wellesa, Andrzeja Wajdu, Catherine Deneuve, unuku pionira filmske umjetnosti Georgea Mélièsa i druge.
Gledan s današnje distancije i potpuno promijenjenih okolnosti, taj je pothvat nepojmljiv. Naime, sve te face, s izuzetkom Wellesa koji je u to vrijeme snimao u Hrvatskoj, doputovali su u Zagreb isključivo zbog snimanje “3-2-1... kreni”. Danas bi to bilo naprosto neizvedivo; principi u šoubiznisu sada su takvi da televizije u najboljem slučaju mogu dobiti od zvijezda najviše pet minuta protokolarnih izjava u povodu njihovih najnovijih filmova i to u strogo određenim i kontroliranim uvjetima (novinari se kao na traci izmjenjuju pred TV ekipom koju postave producent ili distributer filma).
Ipak, kriterijem “drukčijih”, nevinijih i spontanijih vremena ne treba umanjiti uspjeh Nenada Pate koji je ovih dana objavio knjigu o svim tim gostovanjima. Pod nazivom “Filmski velikani u Zagrebu” u stilu literarnog dokumentarizma opisuje kako su on i ekipa došli do svakog od tih ljudi i izvlači najzanimljivije trenutke iz njihovih izjava. Pisana opušteno, ali jako slikovito, knjiga ima stil dokumentarističke “memorabilije”, ali kroz izrazito zanimljive citate nekih velikana nudi i iznimno vrijedne filozofske, kulturološke i filmološke rakurse.
Na žalost, u jednom su dijelu Pata i njegovi urednici/redaktori bili i previše opušteni. Za ovako vrijedno djelo previše je pogrešno napisanih imena koja baš “grebu” čitanje. U tom nizu najgore je prošao amblem francuskog “novoga vala” Jean-Pierre Leaud koji je za ovu priliku preimenovan u Jean-Paula Léoa. Napraviti toliki posao, a pasti na takvim stvarima, stvarno je šteta.