Kakvo nam kazalište danas treba? Ili još konkretnije: treba li se teatar u 21. stoljeću i dalje baviti klasicima, Shakespeareom i Molièreom, ili pak stvarnošću koja nas okružuje? Ta i slična pitanja čuju se sve češće, a ZKM sada otvara novo poglavlje tih rasprava. Okreću “pilu naopako”, pitaju se kako od konkretnog događaja stvoriti umjetnički čin, kako napraviti predstavu iz teških vijesti koje svakodnevno čitamo i slušamo, i to u zemlji gdje još uvijek tisuće ljudi rade i za to ne primaju plaću, u zemlji gdje se zbog propasti firme štrajka glađu.
– Mi smo se odrekli riječi radnici. Postala je pogrdna, sada smo svi djelatnici – kaže redateljica Olja Lozica, dok dramatičar Goran Ferčec misli kako je upravo rad nova fronta, fronta našeg vremena. Oni su dvojac iza “Radnica u gladovanju”, dramskog teksta Gorana Ferčeca, koji je s uspjehom praizveden u Leipzigu 2014. godine, a čiju ćemo hrvatsku praizvedbu vidjeti na sceni ZKM-a 9. lipnja. A priča predstave počiva na štrajku glađu radnica tvornice Kamensko.
Prljava sprega politike i...
– Kad sam 2013. bio pozvan sudjelovati u projektu Völkerschlachten njemačke kazališne skupine Fringe ensemble, na tematsko pitanje cijelog projekta “Gdje je nova fronta?” odgovorio sam ovim tekstom. Mislim da je rad to novo područje borbe i da je kriza rada jedna od onih tema koja nema rok trajanja. Ona poput svih drugih kriza, traje, iscrpljuje i ostavlja dugoročne posljedice i uvijek je dobar trenutak da se o njoj govori – objašnjava Goran Ferčec.
To nas dovodi u priču o tajmingu predstave. Radnice Kamenskog su gladovale 2010., a hrvatska praizvedba drame o njima pada u vrijeme krize Agrokora.
– Dosta je nezahvalno od stvarnog događaja, koji je još k tome i dalje aktualan ili još aktualniji, raditi predstavu – kaže Olja Lozica i objašnjava:
– Ključ svega je način na koji je Ferčec napisao tekst. On ima univerzalnost. Iako je napisan o štrajku glađu radnica Kamenskog, napisan je tako da se može ticati svih nas ovdje, ali dosiže i mnogo šire, jer to su univerzalni problemi. Uz to, zbog specifičnog stila, a to je poetski jezik koji ima jednu brechtijansku živost, on je vrlo snažan.
Goran Ferčec podcrtava autorski stav i kaže:
– Agrokor je samo dokaz mojih teza, istovremeno i dokaz o prljavoj sprezi politike i ekonomije, državne podrške privatnom interesu javnim novcem i naprosto jednog posvemašnjeg političkog i egzekutivnog diletantizma ove Vlade. Razgovaramo pri tome kako svatko od nas poznaje nekoga (na žalost i mnogo njih) tko u ovom trenutku radi, a nije plaćen za svoj rad, ljude čija je firma zbog kojekakvih malverzacija propala.
– Ferčec je napisao i esej “Majka radnica”, koji također koristimo u predstavi, a iz njega potiče misao koja to najbolje objašnjava. Ona tvrdi kako tragedija kasnog kapitalizma počinje u trenutku umirovljenja, kada čovjeku sustav socijalnih i radnih prava još jednom pokaže da sustava ni prava nema. Tu je sukus svih stvari. Sustava nema! – kaže Olja, dok Goran Ferčec elaborira priču o Kamenskom:
– Biti autor za mene ne znači baviti se medijem, već se baviti svijetom kroz odabrani medij. U mom slučaju pisanje je istovremeno i reakcija i komentar, dakle nije posve cerebralna i ne dolazi samo iz mozga. U slučaju radnica Kamenskog, drama je već upisana u sam događaj, ja sam samo napisao tekst. Privukla me njihovoj situaciji odluka da političku i socijalnu borbu prenesu u polje egzistencijalnog i izlože svoje tijelo i zdravlje, a sve zbog prava na rad. Dugo sam ga kuhao, tražio sam strukturu koja bi podnijela dokumentarnost situacije, a istovremeno proizvela neku vrstu poezije. Kuhao sam dugo i jer mi se pisati tekst ili raditi predstavu u trenutku dok se sam štrajk događao činilo nedostatnim; ne postoji taj teatar ili umjetnički postupak koji bi mogao prenijeti snagu samog događaja – ističe.
Zbog sličnih razloga, ali i strukture samog teksta, Olja je odustala od dokumentarističkog načina rada:
– Nikakav dokumentaristički pristup nije moguć. Ferčec je strukturu komada preuzeo od Bachove “Muke po Mateju” i on sam po sebi ima artificijelnost, koja je po meni dobra jer izdiže problem na univerzalni nivo. Na tu se tvrdnju Ferčec nadovezuje svojim objašnjenjem:
– Oduvijek mi je u Bachovim velikim pasijama, ali i u njegovim kantatama bila interesantna ideja pjevanja muke. Što se dobije kad se iskaz muke pretvori u recitativ, ariju, koral ili kor? Trudio sam se sve vrijeme temu muke tumačiti izvan okvira biblijske simbolike i definirati je ontološki, kao ljudsko stanje tijela i duha u vremenu koje smisao čovjeka vidi samo u njegovoj iskoristivosti. U mojoj verziji pasije kroz muku prolazi cijeli kolektiv da bi upozorio na patnju onih iskorištenih radnika i radnica koji više nemaju snage boriti se i biti glasni. Nisam siguran što je danas opasnije, dogmatsko služenje Bogu ili sveprožimajuća vladavina kapitala. I s jednim i s drugim sprema nam se katastrofa biblijskih razmjera.
No kako pasiju “prevesti” glumcima, postaviti je na scenu?
– Veliki je posao ovdje obavila skladateljica Katarina Ranković. Ona je uzela Bacha, pronašla mjesta gdje se ta pasija podudara s našim libretom. Trebalo je to prevesti na način da ostane pasija, ali da istovremeno komunicira s nama danas te da to mogu izvesti glumci, a ne pjevači. I, naravno, mi na sceni nemamo zbor, nego ansambl od 12 ljudi. Ovo je na neki način moj nastavak rada na predstavi “Sada je, zapravo, sve dobro” jer “Gladovanje” se na tu predstavu nadovezuje u glumačkom stilu. Morala sam pronaći neki prostor lakoće u igri kako bi čovjek koji to gleda uopće mogao primiti informaciju, kako bi mu nošenje s tim problemima, kada ih gleda u teatru, donijelo svojevrsnu katarzu. Samo ukazivanje na problem koji je sam po sebi težak nema smisla jer to je samo stavljanje dodatnog utega na taj isti problem. Time bismo odbili ljude – objašnjava redateljica.
I autor i redateljica puni su hvale za ZKM i njegov glumački ansambl pa tako Ferčec na pitanje može li ovo djelo zamisliti na nekim drugim kazališnim daskama kaže:
Ideja širenja znanja
– ZKM je jedno sasvim obično, izvrsno kazalište. Odnosno, ZKM je ono što mislim da bi kazalište trebalo biti. Ansambl čine umjetnici, ali slobodno mogu reći i radnici koji shvaćaju što znači zajednički biti na sceni. To je igra mnogo različitih glava i tijela za jednu ideju. Njihovo je djelovanje šire od samog pojma kazališta jer ga vide uvijek u odnosu na nešto, kao odraz vremena i trenutka, kao otvorenu strukturu koja živo propituje stereotipe, opća mjesta, mitove, paradokse. ZKM je mjesto koje zna iznijeti rizik umjetničkog eksperimenta, što znači da su mu ideje učenja i širenja znanja jednako tako važne. Mislim da svaka scena u Hrvatskoj ima potencijal koji je proporcionalan spremnosti pojedinaca i pojedinki da rade na sebi i želji za učenjem. Naravno da ovaj tekst mogu zamisliti na drugim scenama. Štoviše, volio bih ga vidjeti na drugim scenama koje jednako tako imaju sjajne glumce i ansamble. Bilo bi strašno kad bih se osjećao sigurnim samo među onima koje poznajem.
Redateljica pak priču vraća na sam kraj kazališne sezone i nakupljeni umor te uz velike pohvale ansamblu ZKM-a kaže: – Oni su ove godine odigrali jako puno toga, radili velike predstave i onda sam došla ja i zadala im nimalo lak zadatak. Ovo je vrlo zahtjevan komad koji, osim klasične glumačke koncentracije, od njih zahtijeva i koncentraciju pjevača. Mi smo u prvih mjesec dana proba vježbali samo pjevanje jer su to zahtjevna višeglasja, i to bez instrumentalne pratnje. Kada sam pročitala tekst, odmah sam ga željela raditi, a moja prva misao bila je ZKM.
I na samom kraju pitam ih oboje živimo li u vremenu kada nam nasušno trebaju ovakvi kazališni projekti ili još uvijek ima smisla baviti se klasicima, igrati Hamleta i Antigonu?
– Kroz klasike čitamo u što smo se pretvorili, shvaćamo da se čovjek jako malo promijenio i da su promjene teško ostvarive, dok se ne misli šire od osobnog interesa – kaže Ferčec, a Olja se nadovezuje:
– Nisu to bez veze klasici. To su djela koja nose ono nešto što je ljudima bilo interesantno kada su napisana, kao i nama danas. Samo je pitanje ključa kako ta djela ljudima predstaviti danas.