Watersov Zid - Najveći rock show ikad viđena na ovim prostorima

Može se raspravljati voli li netko više glazbu U2 ili neku od drugih velikih svjetskih zvijezda koje su dolazile u Zagreb, ali nastup Rogera Watersa s turnejom „The Wall“ u rasprodanoj Areni najveći je show ikada viđen na ovim prostorima. I sami ljubitelji Pink Floyda vjerojatno imaju veće favorite u karijeri banda – uostalom, njihovi se ljubimci nikada od rada na ovom albumu i Watersove egomanije nisu uspjeli oporaviti, zbog čega ga mnogi fanovi ne vole na isti način na koji obožavatelji Beatlesa ne vole Yoko Ono – međutim „The Wall“ je neporecivo velika opeka u zidu rock-povijesti, pojam koncepta među konceptualnim albumima, ekstravaganca za sebe u svijetu najekstravagantnijih (rokerskih) likova koji hodaju zemljom.

Sve se od toga osjetilo u showu koji je zbog današnje tehnologije mobilniji nego što je bio prije trideset godina, kada su Waters i još uvijek okupljeni Floydi isti koncept, zbog skupoće i nemogućnosti brze selidbe showa, mogli uživo prezentirati u svega četiri grada: Los Angelesu, New Yorku, Dortmundu i Londonu. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, Waters će samo na europskom dijelu turneje, koja traje do početka srpnja, imati više od pedeset nastupa (isto toliko ih je lani bilo u Sjevernoj Americi), ali digitalna tehnologija koju obično poistovjećujemo s hladnoćom ovdje je doista potpuno u službi sadržaja. Možda će nekome prevelika didaktičnost ili eksplicitnost poruka zasmetati, ali prizori poput onoga u kojem Waters pjeva stih „majko, trebam li vjerovati vladi?“, a pored njega se na zidu kao najvećem videoekranu koji smo mogli vidjeti ispisuje „nema j... šanse“, doista teško mogu ostaviti jači dojam.

Osim što je Zid originalno postavljen kao intimistička priča o ograđivanju rock-junaka, dominantno Watersa samog, od vlastite publike, a sada je show pretvoren u antiratnu i antiestablišment metaforu, najveća je razlika u pristupu samoga Watersa koji je u 67. godini očito opušteniji u kontaktu s publikom nego ikada ranije. I uživa u svakoj sekundi showa koji će teško netko tako brzo uspjeti nadmašiti. Na nevolju onih posjetitelja rock-koncerata koji vole mnogo kasniti, misleći da nikada show neće početi na vrijeme, show je počeo u 20 sati zbog čega su neki propustili odličan početak s „In The Flash“ tijekom koje se odmah vidjelo da će ovo biti večer za pamćenje. Izvrsna povezanost između pjesama i animacija na ekranu (zidu), dodatno je dobivala na atmosferi jer zid na početku showa zatječemo u polusagrađenom stanju, a sa svakom novom pjesmom scenski radnici dodaju nove opeke. Tako je pjesmu „Goodbye Cruel World“, kojom je završio prvi dio nastupa, Waters pjevao kroz tek jednu rupu u zidu koja na kraju pjesme i sama biva ispunjena.

Nakon polusatne stanke, drugi je dio počeo s bendom potpuno skrivenim iza zida i u njemu je izveden kompletni drugi dio tog dvostrukog albuma. Kao dominantno Watersov projekt u karijeri Floyda, „The Wall“ izveden notu po notu kako je originalno snimljen zasigurno je nešto najbliže čime se obožavatelji banda danas mogu uživo približiti njihovu zvuku, no drugi dio showa pokazao je da su neke stvari ipak nezamjenjive. Naime, „Comfortably Numb“, sigurno najjača pjesma u drugom dijelu, a po mnogima i jedna od najboljih pjesama Floyda uopće, toliko jevobilježena gitarom i glasom Davida Gilmoura da je Waters sinoć nije mogao popuniti ni s dvoje ljudi – gitaristom i pjevačem – niti sa svim tehnološkim i scenskim efektima koji su u tu svrhu smišljeni (sviranje na vrhu zida itd.). To je bio jedini slabiji trenutak inače fenomenalnog showa koji će još jako dugo u ovoj zemlji ostati neuhvatljiv vrijednosni parametar.

U  Večernjem listu od četvrtka 14. travnja čitajte i: set listu, što su rekli obožavatelji i otkrijte koji su najupečatljiviji trenuci cijelog showa...