Ili ga se voli ili ne. Čini se da nema sredine s jednim od najosebujnijih redatelja s jednim od najprepoznatljivijih stilova. Cinizam, uvrnutost, čudan smisao za humor, groteska, (pre)često puno nejasnoća, pa čak i koketiranja s nečim što bi se moglo nazvati i pretencioznim, ako ne snobovskim artizmom, ali... Svejedno mu je teško odoljeti. Pa čak i nakon što potpuno razočara s posljednjim uratkom “Asteroid City”. Da, i tamo je sve bilo lijepo i neodoljivo, u tom nježno-pastelnom svijetu, ali jednostavno je previše zaglibio i zalutao u svoj svijet nerazumljivosti. Možda i ne treba uvijek slijepo tražiti poruku i smisao, dokle god je nešto estetski privlačno, lijepo i budi određene emocije, no u posljednjem uratku je zbilja, uz sav napor da se prepusti filmu, to bilo teško.
Srećom, brzo se vratio Wes Anderson, i to s čak četiri nova filma. Sva četiri su kratka i sva četiri su dostupna na Netflixu. Zapravo, sva četiri filma ekranizacija su priča Roalda Dahla.
Wes Anderson se, nakon fantastičnog “Fantastičnog gospodina Lisca” opet odlučio pozabaviti piscem koji ga očito ne prestaje inspirirati. Što, zapravo, ni ne čudi s obzirom na to da se u svakom Andersonovu filmu krije sloj nečeg djetinjeg, šašavog, blesavog, sanjarskog, bez obzira na to koju temu obrađuje. Osim “Čudesne priče o Henryju Sugaru”, tu su još i “Otrov”, “Labud” te “Lovac na štakore”. I svakako je najbolje i najveći je efekt ako se pogledaju svi “u cugu”. Gotovo je svejedno kojim redoslijedom. Benedict Cumberbatch, Ralph Fiennes, Dev Patel, Sir Ben Kingsley, Rupert Friend i drugi dobro su znana lica koja su se našla u ovim uradcima.
U “Čudesnoj priči o Henryju Sugaru” uloga Henryja pripala je Cumberbatchu. Henry je imućan čovjek čiji je karakter najbolje opisan u uvodu u kojem se kaže kako se nikad nije ženio da ne bi dijelio novac sa ženom. Uživa u kockanju, a posebno je oduševljen jogijem i guruom koji je poznat kao “čovjek koji vidi bez očiju”. Kroz ovo hektično i pomalo zbrčkano putovanje pratimo njegovu priču i to kako će otkriće učenja gurua utjecati na njegov život. U četrdesetak minuta trajanja ovog filma nijedna sekunda nije izgubljena. Jednako je i s preostala tri kratka iz ovog serijala, ali kod njih se može čak učiniti i da prekratko traju. “Čudesna priča o Henryju Sugaru” koncizna je, jasna, zabavna priča koja poziva na interakciju. Energija i atmosfera u filmu, pored dobro postavljenog tempa, pa čak i u šašavom Andersonovu svijetu, na jedan neobičan način donose lijepu priču o dobroti. Možda jest uvrnuto, ali toplina kojom obiluju priče Roalda Dahla, ne samo da je zadržana nego je na poseban način i pojačana. Dodajući kazališne, pa čak malo i lutkarske elemente, lijepa priča dodatno je proljepšana. Nakon gledanja ova četiri mala, ali po mnogočemu velika filma, Wes Anderson je svakako zabavniji kao kratkometarski autor.