Za kinoteku nema dvorane ni autorskih prava

U Zagrebu je upravo u tijeku javna rasprava o dugoročnoj strategiji kulturnog razvoja, zanimljiva iz više razloga. Ponajviše, naravno, zbog iznimnih kulturnih programa koje metropola već godinama proizvodi, ali i zbog visokih proračunskih sredstava namijenjenih kulturi – ove je godine to čak 577,466.260 kuna, što je točno polovina cjelokupnog državnog proračuna za kulturu.

Prema najavama, 2009. Zagreb će izdvojiti i oko 18 milijuna kuna za film i filmske djelatnosti, pa će pored mnoštva filmskih festivala i sufinanciranja dokumentarnog, eksperimentalnog i animiranog filma Zagrepčani, čini se, uspostaviti i stalno financiranje, odnosno fond za cjelovečernji igrani film – jedan od najuspješnijih hrvatskih kulturnih izvoznih proizvoda posljednjih godina.

Jedna od tema u sklopu rasprave o filmskoj djelatnosti unutar strategije kulturnog razvoja Grada Zagreba bila je i – treba li Zagrebu i Hrvatskoj dvorana kinoteke i hoće li i kada ona ponovno otvoriti svoja vrata.

Još prije tri godine u dokumentu namijenjenom upravo kulturnoj javnosti, pod nazivom “Činjenice vezane uz dvoranu Kinoteke u Kordunskoj; uz Kino Tuškanac i uz Hrvatsku kinoteku” dr. Hrvoje Turković pokušao je objasniti da je Hrvatska kinoteka osnovana još 1979. te da nije ni tada, ni bilo kada imala ikakvih veza – ni ugovornih, ni programskih – s kinodvoranom Kinoteka u Kordunskoj ulici.



Stoga je gotovo nevjerojatno da i danas, gotovo osam godina nakon zatvaranja te zagrebačke kinodvorane, postoje nejasnoće o kinoteci u Zagrebu.

Nacionalni filmski arhiv
Hrvatska kinoteka je, dakle, kao nacionalni filmski arhiv utemeljena Zakonom o kinematografiji iz 1976. godine (NN 29/1976). Od 1979. godine kao poseban odjel djeluje u Hrvatskome državnom arhivu. Temeljna joj je zadaća prikupljanje, čuvanje, zaštita i korištenje sveg filmskoga gradiva proizvedenog na području Republike Hrvatske.

Kinodvorana pod imenom “Kinoteka” u Kordunskoj svojedobno je pripadala Centru za film i filmsku kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba, koji je u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća sklopio ugovor s Jugoslavenskom kinotekom u Beogradu – tadašnjom saveznom kinotečnom ustanovom svih jugoslavenskih republika – i prikazivalo filmske kopije iz središnjeg beogradskog filmskog arhiva kome su bili zakonski obvezni pridonositi svi distributeri bivše države.

Nakon izbijanja rata 1990. prekinute su veze s Beogradom i Jugoslavenskom kinotekom, zagrebačka kinodvorana Kinoteka prestala je funkcionirati kao kinotečna dvorana, pripojena je poduzeću Filmoteka 16, a ono pak gradskoj filmskoj ustanovi Zagreb film, koji je dvoranu iznajmljivao Hrvatskom filmskom savezu, najčešće za programe europskog filma i dostupni kinotečni repertoar.

Bez autorskih prava
Kako je Hrvatska kinoteka i dandanas u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva – dakle nije samostalna – i nikada nije imala vlastitu kinodvoranu, novopostavljeni direktor Zagreb filma Vinko Brešan predložio je 2005. godine da Hrvatska kinoteka od Zagreb filma preuzme i kinodvoranu Kinoteka za svoje potrebe, no, bilo je to i vrijeme vraćanja nacionalizirane imovine pa je kinodvorana sudskim putem vraćena izvornom vlasniku, zagrebačkoj župi sv. Blaža, gdje je originalno bilo zamišljeno da, u sklopu crkveno-pastoralnog kompleksa, posluži kao kino katoličkog slikokaza Prosvjeta, ali je nakon Drugoga svjetskog rata nacionalizirana.

No, da i nije došlo do sudskog povrata, pitanje je što bi Hrvatska kinoteka prikazivala u kinodvorani Kinoteka. Jer, arhiviranje i prikazivanje dvije su potpuno različite djelatnosti. Hrvatska kinoteka, kolokvijalno rečeno, čuva, zaštićuje i restaurira hrvatske filmove, ali čak i kad bi svu tu građu željela prikazivati, nema na to pravo ako postoji producent ili distributer – vlasnik tih prava. Tako i danas, ako bilo koje kino želi javno prikazati neki film iz šezdesetogodišnje povijesti Jadran filma – primjerice “Brezu” Ante Babaje (ili pak Golikov “Tko pjeva, zlo ne misli” u vlasništvu Croatia filma) susrest će se s dvostrukim problemom. Prvo, bit će vrlo teško od Hrvatske kinoteke dobiti 35-mm filmsku kinokopiju na čije su stanje i moguća oštećenja prilikom projekcije arhivisti izrazito senzibilni, a istovremeno, vrlo je vjerojatno da će i vlasnik prava, producent, zahtijevati nemalu financijsku nadoknadu za javnu projekciju. Čest je slučaj da je nositelj autorskih i prikazivačkih prava nekog filma ujedno i producent.



Kad je riječ o stranim filmovima – kopije onih čija su prava domaći distributeri otkupili za ovdašnja kina, doduše, također se nalaze u prenapučenim spremištima Hrvatske kinoteke, ali ta se prava otkupljuju na određeno vrijeme – najčešće nekoliko godina – pa ni postojeće kopije tih filmova više nije moguće legalno prikazivati.

Dakle, razlozi nedostupnosti određenih filmova nisu samo u često spominjanom otuđenju filmske građe u Beogradu, iako je i toga bilo, nego su formalnopravne naravi. Hrvatska kinoteka potražuje od Jugoslavenske još oko 800.000 metara nikada vraćenog originalnog hrvatskog filmskoga gradiva iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata i za njegova trajanja, koje je od iznimne važnosti za domaću filmologiju i kulturu, te kopije stranih filmova što su ih do osnutka Hrvatske kinoteke otkupljivali ovdašnji distributeri.

Ministar obećao muzej
Službeni ugovorni odnos što ga je nekoć imala kinodvorana Kinoteka u Kordunskoj s Jugoslavenskom kinotekom danas ima Hrvatski filmski savez, odnosno Kino Tuškanac sa Hrvatskom kinotekom. Taj ugovor o poslovnoj suradnji podrazumijeva i ravnopravno sudjelovanje stručnih djelatnika Hrvatske kinoteke (kao člana Programskog vijeća HFS) i potpunu suradnju u osmišljavanju kinotečnih programa koji se godinama uspješno prikazuju u Kinu Tuškanac. Dakle, može se reći da Zagreb ima kinoteku, iako, nažalost, Hrvatska kinoteka nema svoju dvoranu. Bilo bi, naravno, idealno da je ima, pa da može prikazivati domaće filmove iz vlastitog fundusa za čije projekcije ima ili dobije odobrenje, a još bi bolje bilo da postoji i filmski muzej, u kome bi se mogle prezentirati mnogobrojne memorabilije iz povijesti hrvatske kinematografije, o kojima također skrbi Hrvatska kinoteka.

No, to je sklizak teren financijske, prostorne i kadrovske opremljenosti – to su stalna bolna pitanja koja ih muče, pa je djelatnicima Hrvatske kinoteke i ravnateljici Carmen Lhotki uoči otvorene javne rasprave o filmskoj djelatnosti unutar Strategije kulturnog razvoja grada Zagreba kao melem na ranu došlo i obećanje ministra Biškupića o izglednom uređenju filmskog muzeja i bar male prateće kinodvorane. Valja se nadati da će se za tu vrijednu inicijativu uistinu uskoro i naći sredstva, a do toga, ali i poslije, svi oni koje zanima klasični domaći i međunarodni kinotečni program i aktualni nehollywoodski filmovi mogu pratiti bogate programe “zagrebačke kinoteke” – Kina Tuškanac – gdje tim za filmske programe prikazuje kvalitetne filmove čija prikazivačka prava jamče njihovi legalni nositelji – najčešće strani kulturni instituti sa svojim mnogobrojnim predstavništvima u Hrvatskoj.