Za strip sam se zapalio u četvrtom osnovne kada je izašao Alan Ford

Dok su na rodne mu Vinkovce padale granate, Dubravko Mataković stripove je crtao i pod svijećom u podrumu. Ni u ratnom vihoru, niti jednom nije zakasnio s isporukom stripa novinama za koje je tada radio. Iako je strip u zemljama bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatskoj, popularan bio i prije i nakon rata, tek su rijetki autori uspijevali živjeti od svojih crteža. No, među tim rijetkima Matakovićevo je ime možda i najprepoznatljivije.

Doživio je, tako, i da strip “dogura” do fakulteta, a upravo je on jedan od predavača na novom studiju ilustracije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, prvom takvom ne samo u našoj zemlji nego i čitavoj regiji. Strip se, naime, izučava na kolegiju grafičko pripovijedanje.

– Studenti me ozbiljno doživljavaju, iako na početku predavanja uvijek ubacim malo šale, da se opuste. Pozitivna je atmosfera važna jer je to kreativan proces, i ne može se nikoga mučiti ili tjerati na crtanje stripa. Nije to kao matematika u školi, moraš je učiti iako ti ne ide, kao meni. Brojevi su mi teška apstrakcija, kao što su daltonisti slijepi na boje, tako sam ja slijep na brojeve – započinje Mataković, koji je 1983. diplomirao na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Prije nego je jesenas stao pred studente ilustracije, četiri je godine već bio umjetnički suradnik na istoj akademiji. Nisu mu to, inače, prvi profesorski koraci.

– Radio sam još davne 1987. jednu godinu u srednjoj školi u Vinkovcima, i to mi je bilo prilično traumatično pa sam otišao. Predavao sam likovni odgoj, pa su mi “uvalili” i glazbeni, a riječ je o tehničkoj školi gdje je to njima bilo uglavnom naporno. I meni je bilo dosta naporno jer sam predavao u čak 20 razreda. Na fakultetu je potpuno druga priča, radim sa studentima koji su odabrali i vole to što studiraju. Usto, riječ je o diplomskom studiju pa su u prve tri godine već svladali određene vještine – objašnjava on razliku. Studente uči o kreiranju stripova, izradi scenarija, oblikovanju likova i karaktera, montaži.

A iza 58-godišnjeg Matakovića na tisuće su nacrtanih stripova, objavljivanih u novinama, albumima ili na internetskim portalima. Prve poteze tušem po papiru povlačio je još kao osnovnoškolac. Taman tih godina na našim su kioscima osvanuli i prvi primjeri kultnog Alana Forda. Taj talijanski strip najveću je popularnost i zvjezdanu slavu stekao baš u zemljama bivše Jugoslavije.

– To je zaista svojevrstan fenomen. Išao sam u četvrti razred osnovne škole kada se, negdje 1969., pojavio Alan Ford. U to je doba strip među klincima bio izuzetno popularan, nije bilo igrica i elektroničke zabave, i izlazili su svi mogući žanrovi – vesterni, krimići, fantastika. Alan Ford bio je totalno drukčiji, sa specifičnim humorom, crtež je bio drukčiji, na granici realnoga i karikaturalnoga, a i tematski je između realnoga krimi i humorističnoga. Svi stručnjaci tvrde kako je uspjeh Alana Forda bio u sjajnom prijevodu Nenada Brixyja, koji ga je približio hrvatskome jeziku, čisto književnome, ali ga je preveo strahovito duhovito. U Srbiji su ga poslije objavljivali u srpskom prijevodu, ali im nije bio tako urnebesno smiješan kao hrvatski. Zanimljivo je i da se održao generacijama, doživio mnoštvo reprinta, u tvrdim koricama, u boji, i hrpu nastavaka s drugim autorima. I još uvijek je popularan. Kada se danas spomene strip, prva je asocijacija upravo Alan Ford – rezimira naš sugovornik.

Stripove su nekada, nastavlja, čitali svi – bio je to oblik druženja kroz razmjenu izdanja i razgovore o njima.

Autorski pristup

– Međutim, postoji u svijetu i produkcija stripova za ozbiljniju publiku. Kod nas ih nije bilo previše, sve do posljednjih desetak godina, kada su naši izdavači počeli objavljivati ta luksuzna izdanja, grafičke novele s debelim koricama, tzv. integrale u kojima je više epizoda spojeno u jednoj knjizi od 500 ili 600 stranica. Ti su stripovi namijenjeni baš pravim ljubiteljima stripa, kolekcionarima, a naklada im nije velika, tek 300-tinjak komada – kaže.

Stripovi Marvela i DC Comicsa, kročili su i na filmska platna i ravnopravni su, reći će Mataković, partneri hollywoodskim kućama.

– Prava je poplava filmova sa superjunacima, što je dobro, ne samo zbog popularizacije stripa. Bilo je i ranijih pokušaja, ali nije bilo adekvatne tehnologije pa su mogli proći eventualno stripovi tipa Conana, gdje nema previše letenja ili urnebesnih eksplozija. Tehnologija je omogućila stripu da se pojavi na velikim ekranima, Superman sa svojom paučinom skače ili leti, po cijelome gradu. Međutim, to su komercijalni stripovi koji su i prije toga imali veliko tržište. Postoji tržište tzv. autorskog stripa koje nije toliko poznato među “običnim čitateljima”, gdje se njeguje autorski pristup stripu, ne samo crtežom već i sadržajem, literarnom naracijom, i ti su stripovi među pravim fanovima uvijek najcjenjeniji. Na akademiji njegujemo upravo taj autorski pristup, da svatko prema svome afinitetu, nahođenju, osobnim umjetničkim viđenjima i mogućnostima stvara svoje stripove i svoje scenarije. Ne pripremamo ih da jednoga dana postanu crtači Batmana ili Spidermana, nego da rade vlastite autorske, umjetničke stripove – ističe.

Kada je sam počeo crtati, nije mogao, kao današnji početnici, zaviriti na internet i u razne tutorijale gdje je sve detaljno prikazano.

– Nismo pojma imali ni na kojem formatu, ni kojom tehnikom se radi. Svi mi strip-crtači smo samouki, “upijali” smo i učili čitajući druge stripove i izvještili se po principu pokušaja i pogrešaka. Neki su stekli formalno umjetničko obrazovanje, završili su akademiju, bilo da su slikari ili grafičari, i onda svoje likovno znanje primjenjuju na crtanje stripova. No, samo crtanje stripova, izradu likova, kadriranje, scenarij, do studija u Osijeku, nije se nigdje moglo naučiti – navodi.

Povratak u Vinkovce

Godinama je radio kao samostalni umjetnik, najviše za domaće novine. Autora stripa ni ranije nije, kaže, bilo puno, a nema ih ni danas. No, pojavili su se u međuvremenu crtači koji stvaraju za strano, američko tržište.

– Izdavači su ih otkrili, a i promijenilo se vrijeme, lakša je i brža komunikacija, tako da su oni uspješni, neki su čak i zvijezde, poput Esada Ribića koji radi Thora i vrlo je popularan u Americi. Ne znam koliko su plaćeni, ali pretpostavljam da im je bolje nego nama, jer zarađuju vani, a žive u Hrvatskoj. Problem je što je naše tržište malo i nema previše izdavača, uglavnom se sve svodi na dječje časopise, pa se strip-autori moraju izražavati na neke druge načine, radeći ilustracije ili slikovnice. Morate imati širinu, znati se snalaziti – kaže.

Kada je tek završio zagrebačku akademiju, 1983. godine, Mataković je razmišljao o odlasku iz Vinkovaca. No, stalan posao u Zagrebu nije mogao naći, stizale su mu mahom odbijenice, a nije imao, prisjeća se, “ni mogućnosti, a možda ni snage otići pa životariti i biti na teret roditeljima”. Oženio se, rodilo mu se i dvoje djece pa je ostao u rodnome gradu, gdje ga je zatekao i rat.

– Rat nas je šokirao, nismo previše ni pratili što se “kuha”, a odjednom su nam oko kuće padale granate i selili smo u podrum. Nisam jednom radio pod svijećama. Držao sam se najprofesionalnije moguće svojih rokova za isporuku stripova, a to mi i jest bilo najteže: isporučiti strip u Split. Nisu vozili ni autobusi, “pukla” je pošta. Dogovorili smo se da šaljem faksom, no tadašnja tehnologija nije bila baš na vrhuncu, vidjeli su se pikseli na radovima, ali i to je “prolazilo”. Kako je rat odmicao, i veze su bile sve lošije, faksovi su teže odlazili, morao sam čak rezati stripove da mogu proći kroz faks, što je znalo trajati satima. Tražio sam po gradu odakle bih mogao poslati faks, a uglavnom su to bile novinske redakcije ili krizni štabovi. Znalo se dogoditi da nikome ne radi telefon ili da uopće ne mogu uspostaviti vezu sa Splitom pa sam nalazio ljude koji su me vozali po obližnjim selima, gdje je vojska imala prastare faksove. Nisam niti jednom zakasnio. Jednom je, doduše, poslana tek polovica stripa, pa su je tako i objavili u Nedjeljnoj Dalmaciji, uz objašnjenje – prisjeća se.

Mataković je išao u gimnaziju s Goranom Hadžićem, kasnijim haaškim optuženikom, koji je preminuo 2016.

– Godinu je dana stariji od mene, ali poznavali smo se, razgovarali smo na hodniku jer je bio daljnji rođak moga prijatelja. Razredi su nam bili jedan do drugoga. Začudilo me kada sam ga ugledao na prvoj snimci s Plitvica – dodaje.

Kada odvrne film, najgore su mu bile, kaže, poslijeratne godine. Svi su očekivali “nešto bolje”.

– Izgledalo je kao da stojimo na mjestu, u blatu, i ne možemo se pomaknuti, a vrijeme ide i život prolazi – opisuje.

Za politiku je,kaže, malo mjesta u njegovim stripovima jer je ona “potrošna roba, vrijeme je brzo pregazi”. Likovi su mu osebujni i specifični, a autor vjeruje kako ih publika razumije.

– Stripovi su mi takvi kakvi izlaze iz mene. Nikada se nisam trudio prilagoditi tuđem ukusu. Nisam nikada ni obilazio redakcije s mapom i nudio svoje crteže, uvijek su me zvali, osim prvi put. Znali su što ih čeka kada bi mene angažirali, a uvijek sam imao odriješene ruke. Određena doza autocenzure, pak, postoji, znaju ti stripovi biti odvratni, ali opet su u granicama podnošljivosti da bi mogli proći u medijima. Ima i nasilja, ali kada provučete kroz humor, nekako se sve omekša – objašnjava. Po motivima iz njegovih stripova nastala je i predstava “Iz Kabula s ljubavlju”.

Iako se tehnologija drastično promijenila od njegovih prvih radova do danas, princip je, stava je on, ostao isti.

– Crtam na tabletu, ali isto rukom, samo je medij drugi, nije tuš, već program koji ga oponaša. Razlika je što nema realne boje i sušenja. Možemo se vratiti unatrag, ali opet, nema ni originala – uspoređuje.

Otac je kćeri Diane, koja je studentica prve godine diplomskog studija slikarstva na osječkoj akademiji. Iako je razmišljala o studiju ilustracije, on se šali kako nije htjela biti poput oca. Sin Dino druga je godina kulturologije.

– Niti jedno se nije uhvatilo prava ili nečega što donosi zaradu – šali se otac. Mataković je i osnivač glazbenog sastava Septica, u kojem pjeva pod umjetničkim imenom “Govnar Smrti”. Na internetskim stranicama članovi benda sebe su, u svom prepoznatljivom šaljivom stilu, opisali kao “metro-sado-gay-porno skupinu antifašista” koja “djeluje od 23.12.2003. i njeguje ljubav prema lakim notama, narodnoj nošnji, navijaštvu, oružju, poljoprivrednim alatkama, zlatovezu, transvestiji, nizozemskom kormilu, duplom nizozemskom kormilu, strančarenju, lovu i domoljublju te piciginaštvu”. Počesto su teme njihovih pjesama, napisali su nadalje, “i narodni običaji vezani uz ilegalnu destileriju, obavljanje sezonskih poslova na njivi ili u voćnjaku, sodomiziranje teladi te škakljive teme o privođenju komšinica na štagalj, kupinjak, groblje”. Pet puta su se, navode, prijavljivali na Eurosong, i svih pet puta su odbijeni, “pod izlikom da ne možemo predstavljati Hrvatsku pjesmama u kojoj se spominju riječi: penis, vagina, Gestapo, grincajg”.

– Glazba mi je uvijek bila važna, dok radim, dok se vozim u autu, uvijek mi nešto drnda, svi mogući žanrovi, samo neka je po mom ukusu i raspoloženju.

Angažman u bendu

Septica mi je četvrti band, a prije toga sam svirao bas u The Užas, Špilšul i Puškomitraljesci između dva rata. To je bilo krajem sedamdesetih i osamdesetih, a onda ništa, sve do 2003., kada je nastala Septica, rock s repanjem. Snimili smo dva albuma, prvi je bio “Septica”, a drugi “Klub usamljenih srdaca Narednika Pedera”. Svirali smo u skoro svim gradovima Hrvatske, u Bosni, Sloveniji, u najpoznatijim klubovima, čak i u sportskim dvoranama i pokraj Arene u Puli – navodi. Trenutačno su, kaže, svi članovi banda zauzeti privatnim obavezama, pa su malo “pod ručnom”.

– Glazbenici se u takvim slučajevima izvlače da “rade na solo projektima”, što je donekle i istina. Ako bude sreće i zdravlja, bit će i treći album za kojeg materijali već postoje, a nešto je to u etno stilu, sa šargijama, frulama i verglom – otkriva.