Zabavica

Čitajući Desničin roman “Proljeća Ivana Galeba”, mladi je lingvist opazio nešto što kritičari nisu ili bar o tome nisu govorili. Pisac je deset puta upotrijebio riječ zabavica, tj. deset je puta posegnuo za umanjenicom koju se rijetko može čuti ili pročitati. Primjerice, glavni lik romana jednu je dječačku zgodu okarakterizirao zabavicom za jedne ferije, a pojedine situacije izrazima “zabavica mašte” ili “onako, za zabavicu”.

Uvjeren da je taj oblik važan jer svjedoči o jeziku pisca i njegovu pripovjednom svijetu, mladi je lingvist još triput zaredom pročitao roman. Usredotočen poput kopca koji se obrušava na plijen, olovkom je zaokruživao sve deminutive u tekstu. Kada bi naišao na ampulicu, biljčicu, kućicu, srdelicu ili žličicu, promeškoljio bi se u fotelji i značajno nakašljao. Kada bi s piscem završio u krčmici, krošnjici, na prozorčiću ili u blatnoj lokvici, obuzimala bi ga neobjašnjiva dragost i opkoljavali prizori neobuzdanih igara. Činilo mu se da iz dubina svijesti odjednom izranjaju upravo njegove nepodopštine i radosti. Kada bi ga iznenadili crnčić, fenjerčić, lazarončić ili pristavčić, crvenim ih je flomasterom podcrtavao i nizao vrišteće uskličnike na margini stranice. Pritom si je mrmljao u bradu: svakako im se vratiti i vidjeti do koje mjere oni utječu na sentimentalno oživljavanje djetinjstva.

Ipak, istinski ushit u mladom lingvistu izazivale su one umanjenice koje su – poput zabavice – označavale kakav apstraktan fenomen. I njih je bilo pregršt: ambicijica, avanturica, istinica, nedaćica, nezgodica, slobodica, sramotica, strujica, sumnjica, teorijica, željica…

– Pa to je nevjerojatno! – uživao je.

– Fascinantan značenjski spektar! Pisac koristi deminutive i kad ironizira, i kad se tješi, i kad tepa, i kad se intimizira s riječima i situacijama.

Apstraktne je imenice ispisivao na poseban papirić siguran da je riječ o važnom otkriću, o jezičnoj crti koja će mu omogućiti da zaore duboku brazdu u morfologiji i semantici. No trebalo je ići polako, korak po korak, stvoriti sustav u kojemu će zabavica bljesnuti poput božićnoga drvca. Brojio je umanjenice, razvrstavao ih prema čestotnosti, tvorbenim načinima, značenjskim sugestijama. Budući da su prednjačile imenice, silno se veselio glagolima (pjevušiti), pridjevima (bjelkast, slankast) i prilozima (malčice). U Desničininu romanu nastojao je naći potvrde za uvriježene jezikoslovne teze o odnosima deminutiva i izraza učtivosti, žargonizaciji i ekspresivnosti deminutiva, psihologiji govornika koji ih često rabe, vezi između umanjenica s jedne i dječjeg govora, razgovornog jezika i standarda s druge strane itd. Činilo mu se da svaki njegov potez strogo prate kolege Bakema, Dressler, Erichsen, Jurafsky, Kačmárová, Leech, Marković, Sifianou, Wierzbicka… I najmanja bi ga neopreznost mogla skupo stajati. Stoga je bio oprezniji nego inače.

No prolazeći peti ili šesti put kroz svoje bilješke i popise, mladi je lingvist uočio nešto nesvakidašnje: njegov je pisac toliko sklon „umanjivanju“ da upotrebljava čak i deminutivne sinonime kakvi su krčmica i kafanica, dječačić, derančić i mladićak, gradić i varošica, modrikast i plavkast... Sumnji, pomislio je, doista više nema mjesta. Taj je roman nemoguće ispravno razumjeti zanemare li se deminutivi. Onda mu je u pomoć, činilo se, priskočio i sam pisac, koji je u 58. poglavlju ustvrdio: „Sposobnost za velike osjećaje među ljudima još je rjeđa od sposobnosti za bilo što drugo veliko. Mali osjećaji ne znače manju količinu velikih osjećaja. Sićušna ljubav nije umanjena slika velike ljubavi, mala patnja nije minijatura prometejske patnje. To su duboko i suštinski različite stvari.“

– Lijepa misao. Blistava poput sunca koje jutrom raskriva izgled krajolika – raznježio se mladi lingvist pa u toj nježnosti našao nadahnuće.

– Moram doprijeti do suštine malih stvari, do sjemenki iz kojih klijaju njihova imenā, otkriti jezičnu žilu iz koje izviru.

Više nije mogao časiti ni časa. Otvorio je novu stranicu i tiskanim slovima napisao naslov „Deminutivni stil Vladana Desnice“. Ispod naslova poredao je izdvojene riječi: ambicijica, ampulica, avanturica, bakica, biljčica, bjelkast, bočica, bradica, bravica, bubica, buzdovančić, ceduljica, crkvica, crnčić, crvenkast, čašica, čovuljak, daščica, derančić, dječačić, dječica, dlačica, dušica, đačić, fenjerčić, fitiljčić, furgončić, glavica, godinica, govorkati, grančica, grupica, haljinica, hlačice, hrpica, iglica, ikonica, iskrica, istinica, jabučica, jamica, kafanica, kapelica, kapica, kesica, klupica, ključić, kockica, koračić, korica, košuljica, kotačić, kovrčica, kožica, krčmica, krevetak, krošnjica, krpica, kućica, kutijica, lazarončić, lokvica, loptica, ljepuškast, ljuskica, madonica, maglica, malčice, mjestance, mladićak, modrikast, molitvica, mrljica, napravica, nedaćica, nezgodica, nožice, njuškica, očice, odjećica, opružica, otočić, ovčica, paučinica, pilence, pjegica, pjesmica, pjevušiti, plamičak, plavkast, plavkastosiv, pločica, prašuljak, pregradica, pričica, pristavčić, provedrica, prozorčić, ranica, ribica, rupica, sabljica, sandučić, sestrica, slankast, slatkasto-ježuljivo, slatkasto-otužno, slobodica, smotuljak, sobica, sramotica, srdelica, starčić, stelažica, strujica, stvarčica, sumnjica, suzica, šačica, šapica, šeširić, tačkica, teorijica, tračak, travica, trunčica, udičica, usnica, varošica, vatrica, vrećica, zabavica, zaklonica, zavjesica, zečić, zelenkast, zmijica, zračica, zvonce, željica, ženičica, žigica, žilica, žličica, žućkast.

Velik je posao bio pred mladim lingvistom, veći od svih koje je dotad poduzeo, posao vrijedan svakog truda i dugotrajne samoće. Posao vrijedan karijere. Obuzimala ga je kreativna vrućica – ideje su pristizale odasvud. Bilježio ih je ubrzano dišući i žmirkajući kako to čine ljudi u nevjerici. Uznemiravala ga je jedino pomisao na to kako bi pisac reagirao na njegov naum. Bi li mu blagonaklono kimnuo glavom ili bi možda oporo kazao:

– Hm, vi ste baš odlučili onako, za zabavicu smisliti teorijicu. Pa sretno vam bilo.