Intervju: Goran Grgić, prvak Drame HNK Zagreb

Zadnja dva tjedna pred premijeru “Ljudi od voska” nisam izlazio iz teatra

Foto: Anto Magzan/PIXSELL
Zadnja dva tjedna pred premijeru “Ljudi od voska” nisam izlazio iz teatra
09.01.2017.
u 11:27
U jednom kutku scenografije je, slabo vidljiva publici, moja fotografija kao sedamnaestogodišnjaka koja me decentno upozorava i na moje osobne životne putove. S tim detaljem mi je Kica (redatelj predstave Janusz Kica, op.a.) otvorio mogućnost trostrukog podsvjesnog salta
Pogledaj originalni članak

Praizvedba nove drame Mate Matišića “Ljudi od voska” u HNK Zagreb čekala se s velikim nestrpljenjem. Premijera je ispaćena ovacijama publike, u kazališnim kritikama bilo je i disonantnih tonova, ali svi od reda hvale glavnu ulogu u tom komadu. Viktora, glazbenika i dramskog pisca, lik u koji je Mate Matišić ugradio dijelove svoje biografije (rock zvijezda osamdesetih, podrijetlo iz malog sela u Imotskoj krajini te posvojena djeca mrtvih prijatelja) utjelovio je prvak Drame HNK Zagreb Goran Grgić, koji govori o radu na ovoj ulozi.

Je li konačno pao kamen sa srca nakon praizvedbe drame “Ljudi od voska” Mate Matišića, u kojoj tumačite glavnu ulogu, i velikih očekivanja koja su pratila tu praizvedbu?

Od trenutka kad smo svi u ansamblu predstave pročitali tekst, shvatili smo da radimo značajnu stvar. Svima nam je bilo stalo da to iznesemo do kraja na najbolji mogući način. A ja zadnja dva tjedna prije premijere (održane 30. prosinca 2016., op.a.) nisam izlazio iz teatra, bio sam ondje od jutra do ponoći. U cijelom kazalištu osjećala se uzbuđenost. Ti su osjećaji iza mene, ali izvedbe idu dalje i taj pozitivni odjek moramo opravdati uvijek iznova pred novom publikom. Svi smo u ansamblu bili pod posebnim adrenalinom i nikakva nas iscrpljenost nije mogla zaustaviti, no sad se osjeća popuštanje premijernih tenzija i počinjemo uživati u igranju predstave.

Nakon nekoliko prospavanih noći, mislite li da je Viktor vaša najbolja uloga?

Zaista sam ugodno iznenađen reakcijama na cijelu predstavu, naravno i na moju ulogu. Viktor je povod za ovaj naš razgovor i karakter s kojim sam se uistinu zbližio. Svakako će biti lik koji će me glumački obilježiti i sretan sam zbog toga. Ipak, iz potpuno subjektivnih razloga, ne mogu se distancirati od svojih drugih uloga, osobito ne onih koje još igram. No, točno, osjećam se ugodno u Viktorovoj koži, došao mi je u pravom glumačkom trenutku kada sam imamo snage punim plućima iznijeti ga na pozornicu. Vjerujem se da će mi ta uloga biti nova uporišna točka i inspiracija za glumački rad u budućnosti.

Kakav je zapravo Viktor, lik koji igrate? On nosi ime pobjednika, ali pred nama se pokazuje kao gubitnik. Je li to mali čovjek u velikim životnim situacijama ili jednostavno veliki čovjek?

Upisana mu je u karakter; slabost, gorčina, cinizam, nesnalažljivost i mnogo toga sličnog u čemu bi se svi u određenoj mjeri mogli prepoznati. S druge strane, taj čovjek zrači toplinom, razumijevanjem, ljubavlju i na koncu hrabrošću da sve to nakon svega napiše i ogoli se pred javnosti. Viktor, ljudski, bez uljepšavanja, reagira na životne situacije koje ga okružuju. Pobjednik je jer se usudio svoje postupke dovesti u pitanje, a gubitnik jer ima za protivnika samog sebe. U jednom kutku scenografije je, slabo vidljiva publici, moja fotografija kao sedamnaestogodišnjaka koja me decentno upozorava i na moje osobne životne putove. S tim detaljem mi je Kica (redatelj predstave Janusz Kica, op.a.) otvorio mogućnost trostrukog podsvjesnog salta.

Koliko je pojačana glumačka odgovornost kada se radi takva uloga; čini mi se kako je danas lako biti odgovoran prema Shakespeareu ili Molièreu, ali mnogo teže piscu kojeg možeš sresti u prvom kafiću?

Da, a u ovom slučaju i na samoj sceni. Budući da igram lik kojem je Mate upisao u karakter dijelove svoje biografije, osjećao sam dodatnu odgovornost i silno me je zanimalo kako će reagirati kad prvi put vidi na koji način igram i kako reagiram u određenim ekstremnim situacijama. No, Mate nam se nakon prve odgledane probe, suznih očiju, beskrajno zahvaljivao na viđenom i time nas ohrabrio, pokazao nam da smo svi skupa na pravom putu prema dobroj predstavi. Uistinu, Mate Matišić je na repertoar HNK Zagreb ušao između Molièreova “Tartuffea” i Shakespeareove “Zimske priče”, ali zaista više nego zasluženo.

Jeste li za vrijeme priprema predstave s Matom razgovarali o ulozi? Je li imao neke upute, je li dodatno objašnjavao svoje ili Viktorove motive ili ste se dali samo u ruke redatelja?

Mate je veliki glazbenik i izuzetan dramski umjetnik, ali je istovremeno razuman čovjek koji izuzetno poštuje tuđu kreativnost. Znamo se već jako dugo i uvijek bismo u prolazu prokomentirali zadnje što smo vidjeli jedan od drugog. Uvijek smo u dvije-tri rečenice dolazili do bitnog. Tako je bilo i sada. Malo toga je nejasno u tekstu, a Viktorovi motivi su vrlo plastično upisani u tekst. Da mi se uloga zove Mate, tražio bih dodatna objašnjenja.

Kako ocjenjujete njegovu hrabrost kao pisca?

Vjerujem da takav otvoren i odgovoran pristup prema sebi i drugima, prvenstveno čovjeka, a onda i pisca, dovodi do svojevrsne katarze, moralne i duševne ravnoteže iz koje se može otvorenije vidjeti svijet koji nas okružuje. Nakon takvog osobnog razotkrivanja, pa bila sve to fikcija ili ne, pisac ima moralno pravo promišljati i pisati o društvenim anomalijama koje zamjećuje. Ima na to pravo i ako nema samokritike, ali je ova pozicija poštenija, hrabrija i čvršća.

Očekujete li kontroverze sada kada je priča napokon vani jer neki već prigovaraju kako to djelo “nije dobro” za Matinu djecu?

Znam da se govori i o tome, i radeći na predstavi, pokušao sam sagledati tu treću priču u predstavi iz svih uglova. No, Mate je u svojim intervjuima, pa i u Večernjem listu, vrlo precizno govorio o motivima takvog pisanja i vjerujem da je pronašao u sebi dovoljno razloga da taj tekst iznese pred nas u ovom obliku.

I ja sam, igrajući njegov svojevrsni alter ego, čvrsto povjerovao da se to smije i može izreći na ovaj način. Tim više jer je u priči “Prvi musliman u selu”, koja prethodi ovoj o kojoj govorimo, vrlo precizno pokazao da se isti događaj može sasvim drukčije opisati i da je ono što smo prethodno vidjeli zapravo bila autorova bujna mašta. Tako se i ova priča, “Ispod perike”, može shvatiti kao fikcija. To može biti i svojevrsno poigravanje s prepoznatljivim činjenicama, ali u potpuno izmišljenoj drami.

Po meni je Janusz Kica vrlo precizno režirao ovu predstavu, fino balansirajući sve uloge. Koliko je to važno kada si glavni lik, gotovo stalno na sceni, u suigri sa svim ostalim likovima?

Da, važno je u takvim situacijama imati režisera koji je iskusan i koji ima osjećaj za ritam predstave. Janusz je u tome izuzetno jak i do zadnjeg trena je radio upravo na takvom balansiranju scena i glumačke međuigre. Upravo zbog te specifičnosti moje uloge, izuzetno je pazio da nemam bespotrebna proklizavanja u tom dugotrajnom slalomu kroz komad. Mislim da smo kroz prijašnje suradnje došli do stupnja u kojem si izuzetno vjerujemo. Koliko je beskrajno važno glumcu da ima puno povjerenje režisera, važno je i režiseru da ima čvrsta uporišta iz kojih može dalje graditi cjelinu. Ovoj put Kica je uz sebe imao cijeli ansambl koji ga je podržavao u svakoj ideji, a on je to iskoristio na najbolji mogući način, da pokaže najbolje od sebe.

Nakon tako velike i važne uloge, gdje pronaći motive - i snagu - za novu ulogu?

Svakako je potrebno uzeti si vrijeme za prikupljanje energije i motiva. Jedan od sedativa je uživati u igranju velikog broja repriza. To je naše glumačko utočište i prirodno stanište – igranje predstava. Probe znaju biti iscrpljujuće, a premijere stresne. Meni se dogodilo da sam u zadnjih nekoliko mjeseci doista radio “kao na traci”. Imao sam jednu za drugom, premijere “Tartuffea” i “Ljudi od voska”, i bila su to četiri vrlo intenzivna mjeseca. Zbog tako intenzivnog rada na predstavama puno sam toga stavljao sa strane. Sad je došlo vrijeme da se vratim tim zapostavljenim zadovoljstvima. U tim svojim oazama, zacjeljujem rane, ali i punim baterije za nova trošenja.•

'BULJI U NETFLIX, U KAMPANJI GA IGNORIRALI...'

Ponižavajući posljednji dani u uredu američkog predsjednika: Kako je Biden ostao usamljen i nepoželjan

Bidenov se život dramatično promijenio u posljednja tri mjeseca. Nakon što je ušao u godinu inzistirajući da je dovoljno spreman da se ponovno kandidira i pobijedi Trumpa, Biden je ipak odustao od predsjedničke utrke 21. srpnja, podržavši Kamalu Harris za predsjednicu.  Tada je u roku od samo nekoliko sati, Biden (81) - prestao biti relevantan

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.