Hrvatska javnost s puno pažnje prati snimanje televizijske serije “Dnevnik velikog Perice” Vinka Brešana koja je temeljena na možda i najomiljenijem hrvatskom filmu svih vremena – Golikovu “Tko pjeva zlo ne misli”. Riječ je o filmu koji je već doživio niz replika. Histrioni su postavili predstavu “Dnevnik malog Perice”, HNK Zagreb predstavu na istu temu u režiji Renea Medvešeka još ima na repertoaru, a svojedobno je Komedija igrala istoimeni mjuzikl Alfija Kabilja i Drage Britvića.
Ipak, manje je poznato da je Golik razmišljao i o nastavku svog najpopularnijeg filma, i to u suradnji s poznatim zagrebačkim likovnim umjetnikom, književnikom, kazalištarcem i doista svestranim umjetnikom Tahirom Mujičićem.
– S Golikom sam bio susjed. On je gledao moje predstave, a ja njegove filmove. Zajedno smo gledali predstavu Histriona “Dnevnik maloga Perice”, koju je vrhunski režirao Zoran Mužić. Mislim da je to najbolja histrionska predstava u redateljskom smislu. Uživali smo gledajući je, sjedili smo zajedno. To je bilo negdje uoči rata. U ratu sam bio osam do deset mjeseci, a demobiliziran sam negdje u proljeće 1992. godine. Golik i ja smo se kao susjedi nalazili u jednom kafiću prekoputa Vinogradske bolnice koji se danas zove “Gabrijel”, a nekad su ga zvali “K Hudolinu”. “Vuglec k Hudolinu”. U to doba ja nisam cugao, a on uopće nikad nije cugao, nego smo pili kavu. Subota je bila obvezni dan za razgovore. Budući da je on znao da se bavim kazalištem, rekao mi je: “Tahire, ja bih htio napraviti oproštajni film”. Ja sam rekao: “Krešo, kako to mislite?”. A on je odgovorio da želi napraviti još jedan film poput filma “Tko pjeva, zlo ne misli”. Mi smo vidjeli nastavak toga filma kao priču o nasljednicima junaka iz prvog filma koji su se našli u ratu koji je u to vrijeme bio svuda oko nas. I počeli smo raditi skice za film i televizijsku seriju. Pri tome smo razgovarali, tračali, uživali... Dakle sve ono što zajedno rade pametni ljudi. Kad se Krešo razbolio i umro, shvatio sam da nema nikakva smisla raditi film kada je Krešo mrtav jer bi to bilo stupidno. Onda sam odlučio napisati kazališni komad “Pjev labuda i zov tetrijeba”, i to zbog Kreše, u koji ću nagurati sve što sam s njim smišljao. I tako sam napravio kazališni komad koji je napisan za neigranje. Kada sam to rekao ljudima, rekli su mi da sam idiot. Ali ja sam htio napraviti kazališni komad zabilješki o kojima smo Krešo i ja razgovarali. U komadu sam napisao nebulozne didaskalije koje uopće ne postoje u kazališnim komadima. Ali ja sam se raspucao. I prije nego što je knjiga izašla, neki su mi ljudi iz kazališta rekli da im dam tekst da ga postave na scenu. Ali nisam dao, rekao sam im da to ne može igrati nitko. Oni su rekli da će skratiti komad. Možete, odgovorio sam, ali samo ako nađete inteligentnog dramaturga koji će predstavu napraviti u dva dijela. Prvi dio bi trebao biti napravljen od monologa gospođe Mine i igrao bi se jednu večer, a drugu večer bi se igrao mjuzikl u kojem bi Mina samo prolazila kroz njega. A ta se knjiga “Nauk od žena” sastoji od priča o sudbinama triju žena. To je moja najfeminističkija knjiga. Prva priča je o neudanoj ženi koja se ne može udati, druga je ona o kojoj govorimo, Mini, dakle razvedenoj ili ostavljenoj ženi, a treća o udovici. A to su i tri sudbine koje žene mogu imati – priča nam Tahir Mujičić.
Knjigu “Nauk od žena ili Tropižđe donje” Mujičiću je objavio AGM 2008. godine, a u toj knjizi objavljen je i tekst “Pjev labuda i zov tetrijeba”. Tekst je potpisan pseudonimom Maxundmoric Mumlek. Autor je u uvodu napisao da je to “soap-musicalski cabaret”, ali i “kazališno dalekovidnički nadovezak na klasičnu i domaću golikovsku lojzemajerovštinu...”, ali i “sljemensko-terapeutska vedra igra s pjevom, zovom, bolom, smijehom, a bez naročitoga pouka”.
Radnja se odvija na Sljemenu 1993. godine, a likovi su više nego živopisni. Tu je tako gđa Mina Šafranek-Tojaga, “pomoćna saldakontistica f poduzeću “Stereo orao”, friško rastavlena od Menaje P. Tojage, friško otpuštenog pomoćnika šefa službe sigurnosti f općini, kćerka pokojnog Perice Šafraneka, pričuvnog domobranskog časnika i pouzdanog općinskog blagajnika”, ali i dr. prof. Sebastijan “Sebica”, pl. Fulir od Piškorovih Bregih, “liječnik psihijatar s privatnom praksom i ordinacijom f centru, kulturan i športski, izrazito europski tip, ljubitelj fotografiranja pake i videotelefilmiranja, prirode, zdravog života – osobito lova, planinarstva i lijepokrasivih milostiva, najmlađi sin iz trećeg braka predratnog bonvivana i akvizitera, gn. Fulira”. Tu je, naravno, i drug Nemanja P. Tojaga, “sveže otpušteni pomoćnik šefa službe bezbednosti u opštini, a momentalno negdje u UNPA zonama “SAO Krajine”, 38 godina”. A tu su i dr. sc. Frane Stipin Čovičak, Fridolin-Hijacint Fuš zvan Zumbul, Štijef Žnidaršić Prihižnjak, Pave Manigamomugno, Micika Vugrin...
Tahira Mujičića pitamo nije li mu žao što komad nije zaživio na sceni?
– Ma nije ni dandanas. Jer, postavlja se pitanje tko bi to režirao. Danas mi pada na pamet samo čovjek koji bi to napravio dobro, a to je Milivoj Puhlovski koji razumije taj mentalitet. Meni je u jednom trenutku pokojni Duško Radić s radija rekao da to mogu napraviti kao televizijsku duhovitu sapunicu koja bi se davala svaki dan u podne kada žene kuhaju ručak. Međutim, to je trebalo pisati i pisati, a ja sam rekao da sam već onda prestar za takvo pisanje... I Histrioni su to htjeli igrati, ali rekao sam im da ne želim raditi nikakva kraćenja. Pa su neki rekli da bi igrali samo didaskalije. A didaskalije su možda i bolje od samog teksta... Ja sam kao srednjoškolac koji se bavio recitiranjem, glumom i sličnim bespotrebnim stvarima u birtijama nalazio svoje idole. Recimo Lojzeka Majera, Saliha Alića, Berislava Nikpalja, Novaka Simića... Sve likove zagrebačke po kojima su kasnije radili stari “Tingl-Tangl”. Ta su druženja obilježila moj mladenački život i ulazak u svijet umjetnosti koji me je tada impresionirao. U sve to uklopio se Krešo Golik sa svojim vrhunskim filmom. A to je film koji ljudima ne izlazi iz glave. Nije sad tu bitno je li Lojzek Majer veliki pisac ili nije. Bila je na HTV-u nedavno repriza Galićeva “Dnevnika Očenašeka” sa Špirom Guberinom. Ja sam to gledao peti put. Gledajući to, pomislio sam da netko da sredstva Edi Galiću da uspije tu seriju na određeni način reducirati, to bi bio jedan elegantni Hašek-Kafka kakvoga nikada nitko nije napravio. Hašek-Kafka. To je čudesno napravljena serija. Taj Zagreb Lojzeka Majera i Ede Galića sa Špirom Guberinom pokazuje Zagreb kao jedan fascinantan europski grad sa svim svojim tužnim pričama – veli Mujičić.
A kako on objašnjava tajnu Golikova filma koji je više puta bio meta raznolikih umjetničkih projekata?
– Ovo što smo Krešo i ja pisali je tekst u kojem smo pogodili mentalitet Zagreba. Serija koja se sada radi ne znam kakva će biti. Renato Baretić je sjajan, a tu je i Imamović Pirke za kojega znam da je talentiran. No, bitno je da je to mentalitetski komad i mentalitetska priča. To je, dakle, priča o Zagrebu koji još postoji, a ja ću otkriti gdje postoji. Danas stari Zagreb postoji još jedino na Sljemenu. To je važno za mene kao Zagrepčanca koji sam kao klinac s četrnaest godina sa svojom klapom svakog petka popodne išao na Sljeme gdje smo prespavali i u ponedjeljak se vratili u školu. Spavali smo po planinarskim domovima. Tamo smo svirali, pjevali i pričali viceve koji su bili apsolutno zabranjeni dolje u Zagrebu. Mi smo živjeli jedan život koji i dandanas na Sljemenu izgleda isto. Imali smo štucne, gojzerice, vinterice, ruksake u koje se slagao provijant, dakle špek, luk, kruh i pohanac. Na tom su se Sljemenu pjevale iste pjesme kao i u doba gospona Šafraneka i njegovih izleta u Samoborsko gorje. To je bio svijet u kojem smo onda živjeli, a koji je Golik oživio u filmu “Tko pjeva, zlo ne misli”. Tih sedamdesetih godina kada se snimao film mi smo isto mogli Samoborcem u Samobor. Sve je bilo isto. Pjevale su se iste pjesme. Pričali su se isti vicevi. Ljudi su bili isto odjeveni. Plesalo se na isti način, a i fuliralo se na isti način. A sve ono što je bilo onda, postoji i danas, ali na Sljemenu. Zato nije čudno da planinarski dom Risnjak danas vode muž i žena koji su iz Cinkuša. I ti Cinkuši su proizašli iz tog jednog kompletnog svijeta opisanog u filmu “Tko pjeva, zlo ne misli” koji je takav cijelo vrijeme. To je tipični zagrebački svijet koji samo trebaš znati prepoznati – veli Tahir Mujičić koji je u suradnji s Borisom Senkerom i Ninom Škrabeom radio na nizu tekstova i predstava o zagrebačkom mentalitetu.
Ovih dana Mujičić, koji je prije šest godina dobio prestižnu tportalovu nagradu za roman godine za knjigu “Budi Hamlet, pane Hamlete”, završava knjigu priča koje će također biti posvećene Zagrebu.
– To je knjiga u dva dijela. Prvi se zove “Zginematografija”, a drugi “Kokot u kinu”. U svakoj knjizi ima po dvadeset priča koje govore o vremenima kina i filma. To su nostalgične priče vezane uz određene filmove i određena kina te određene atmosfere. Jer kina su nama u vrijeme naše mladosti u Zagrebu značila sve. Istina, išli smo u kazalište i čitali smo puno, svega je bilo, išli smo na čage. Ali kino je bilo sve. Nekadašnjoj curi kada si prilazio, rekao si idemo u kino i to je bilo svijet svjetova. Pogotovo ako je rekla da. Ti prostori nisu bili samo prostori za gledanje filmova koji su pravljeni samo za kino, nego su to bili prostori u kojima smo živjeli cijeli jedan život. A nakladnika nemam. Neću knjige nikome nuditi. Objavit ću ih, ako treba, i sam. Kao samizdat, ali nije to bitno. Neki ljudi prvo nađu nakladnika i onda počnu pisati, ali ja ne. Kod mene je pisanje na početku – veli nam Tahir Mujičić iz svog ljetnog hvarskog utočišta iz kojega je ipak otišao na gostovanje zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta koje je u gradu Hvaru izvodilo svoju uspješnicu, prpošnu predstavu “Tko pjeva zlo ne misli”.