Zagrebački Kulušić kao da je pod koronom već dva desetljeća

Televizijske reprize u ovo doba koronavirusa mnogima su ostale jedina zabava, a gledajući reprize serije “Crno-bijeli svijet”, i nostalgija bi se mogla pribrojiti popisima zanimacije. No, ako su neki nostalgični prema mitologiziranoj “boljoj prošlosti”, i zaključimo li da se vremena novog vala ne mogu, a i ne trebaju, ponoviti jer svako vrijeme ima svoj novi val pa je produktivnije podržati ovaj današnji, ostaje pitanje što je s klubovima koji su u to doba radili u Zagrebu punom parom?

Pišući nedavno dio buduće knjige “Estrada i politika 1950.-2020.”, nisam mogao zaobići priču o domaćim klubovima, koji su, poput Kulušića, otvarani još šezdesetih godina, ali su procvat doživjeli upravo početkom osamdesetih, kad ih je pogurala i atraktivna nova rock-scena, zajedno s publikom.

Koncertni albumi

Kulušić, Lapidarij i klub Studentskog centra bile su stalne postaje za tjedne svirke, a dotok publike i rasprodane dvorane pokazivao je suživot široke publike s novim imenima. Danas od svih tih klubova ne radi ni jedan, a kao što u Zagrebu nemamo ni novih bolnica, tako nemamo ni novih klubova takve veličine i zapremnine. I ovi koje imamo, poput Tvornice kulture – koja je ipak velika dvorana, a ne klub – KSET-a ili Boogalooa, također su stari i rade odavno, kao i Pauk u SKUC-u na Savi, a bili su u pogonu i početkom osamdesetih.

Kulušić je bio poseban po tome što je njegova nagla popularnost početkom osamdesetih dovela do toga da je postao prestižni prostor u kojem su svirali svi koji nešto znače, pa su u njemu snimljeni i brojni koncertni albumi raznih izvođača. Od Filma do Bijelog dugmeta, Azre, Leba i soli i Buldožera 1981. i 1982. godine, do kasnijeg albuma Ekatarine velike, Kulušić je bio reprezentativni prostor novovalne scene, da bi kasnije nastupima stranih imena poput Sonic Youth, Pixies i drugih, zaokružio popis koji nema ni jedan drugi klub.

Pitanje je što je bilo prije, kokoš li jaje, i je li Kulušić postao omiljen jer su u njega dolazili najbolji, ili su u njega dolazili zato jer je klub bio najbolji? Pomogao je i marketing i vodstvo kluba, ali sve to danas je daleka prošlost, a Kulušić djeluje kao da je pod koronom i u socijalnoj izolaciji već dva desetljeća, koliko je zatvoren.

U toj trakavici o sudskoj tužbi između grada Zagreba i čovjeka koji je vodio Kulušić u zadnjoj, nebitnoj fazi rada – a ista osoba “drži” i ključeve od Lapidarija, koji je dio istog sudskog spora – jedino je dobro što prostor Kulušića nije prenamijenjen, prodan, ukraden, preuređen i uništen kao mnogi drugi kod nas.

Usporedbe radi, i newyorški CBGB postao je Varvatosov butik, i to vrhunski, ali vas svejedno srce boli kad uđete unutra. Zadnji put ušao sam u Kulušić 2005. kad je tadašnji voditelj programa Tvornice Darko Putak – početkom osamdesetih zaslužan za uspjeh OKC-a (Omladinskog kulturnog centra) i spomenutih klubova – uspio ishodovati da nam ga otvore i unutra održimo novinsku presicu za veliki koncert “Ostat će mlad” u počast Kreši Blaževiću iz Animatora, koji je tada preminuo.

Koncert je kasnije održan u punoj Tvornici kulture, ali smo na spomenutu presicu ušli u Kulušić nakon puno godina i proživljavali šok nostalgije kao malo kada, upravo zato što smo kao klinci u tom istom klubu gledali neke od najboljih koncerata novog vala. Unutra je sve doslovno isto kao nekada, vrijeme je stalo, samo pod obilnim naslagama prašine. Isto sam se osjećao u CBGB-u koji je bio još veća rupa na Boweryju, mračna, prašna i zapuštena, ali bilo je memorabilije i duha slavnih vremena, nisi mogao vjerovati da su na toj maloj drvenoj pozornici sve to napravili.

Film, Haustor, Orgazam...

Bilo je cool u Kulušiću proći kraj zebre na zidu i šanka, pored separea, koje su uništili kao i u Kavkazu, a nekad su bili norma za dobre kavane i klubove, samoizolacija po ekipama, pa kroz one male hodnike mimo toaleta u dvoranu i popeti se na balkon. Samo mi je izgledao opako mali. U sezoni 1981.-82. to je mnogima bio najveći svemir na svijetu, a imao sam prilike u Kulušiću gledati oba nastupa Filma kad su snimali mini LP, Bijelo dugme, po tri-četiri koncerta Azre i Leba i soli koji su također završili snimljeni na albumima, Električni orgazam i Haustor.

Iako je u Kulušić stalo oko 600 ljudi, i tada je bila paklena gužva, prostor je ostavio daleko veći i širi trag od zapremnine i broja ljudi koji su u njega mogli ući. Slučajno ili ne, ostao je uvijek isti, pravi vremenski stroj koji ne mogu poremetiti ni neke izmjene iz devedesetih, kad su dodane još jedne stube za balkon i DJ kabina u dnu dvorane s lijeve strane pozornice. Te preinake nisu arhitektonski bespovratno uništile izgled kluba i mogu se vratiti u prvobitno stanje, ali ono što se nikako ne može vratiti jest atmosfera i značaj koji je klub imao. U nekoj optimističnoj procjeni, kad bi se danas kojim slučajem otvorio bio bi to vrijedan dodatak sceni Zagreba i atraktivan turistički mamac, ali srećom, na par stotina metara udaljenosti punom parom radi Tvornica kulture koja svojim senzibilitetom, ali i kao tri puta veći prostor, ima sličnu ulogu danas kakvu je Kulušić imao nekada.