Poznati britanski koreograf Wayne McGregor i ravnatelj zagrebačkog baleta Massimiliano Volpini autori su baletnog diptiha koji smo vidjeli na drugoj, nažalost i posljednjoj premijeri baleta HNK Zagreb.
Bilo je lijepo uživo konačno vidjeti McGregorov rad nakon 2003., kada je bio dio Tjedna suvremenog plesa, iako je "Dyad 1929" nastao po narudžbi Australskog baleta još 2009. godine, a ovdje u Zagrebu s ansamblom je radio prenositelj baleta Davide di Pretoro. Suvremeni je to balet u potpunosti posvećen ljudskom tijelu, stvoren kao homage čuvenoj baletnoj trupi Ballets Russes Sergeja Djagiljeva koji i danas nosi titulu 'svetog božanstva' suvremenog baleta, a riječ je o umjetniku koji je obilježio povijest, ali i budućnost tog dijela plesne umjetnosti.
Ipak nakon svih djela koje smo zadnjih godina vidjeli u izvedbi zagrebačkog Baleta, posebice "Decadancea" Ohada Naharina, osnovni je dojam da nam je "Dyad 1929" malo zakasnio. Unatoč tome bilo je lijepo vidjeti što sve zagrebački baletani, predvođeni upečatljivim Guilhermeom Gameirom Alvesom, mogu, a to su pokazali u ovoj nimalo lakoj koreografiji. A u drugom dijelu večeri, ljubavnoj priči "Light Trough the Fingers", koju je koreografirao šef zagrebačkog Baleta Volpini posebno se istaknula Natalia Kosovac, koja je ovdje otplesala ulogu djevojke koja se na putu do ljubavne sreće mora izboriti s vlastitim demonima.
Cjelokupni dojam pomalo je kvarila preglasna glazbena matrica, koja je glazbu Stevea Reicha za "Dyad 1929" dovela na granicu izdržljivosti, dok je onu Marjana Nečaka za drugu baletnu priču 'potjerala' iz sfere intimnog promišljanja potrage za ljubavnom srećom, što je velika šteta, jer bi oba ova baletna djela u drukčijem 'društvu' bila mnogo upečatljivija.