Zakon o jeziku nije nam potreban, a srpske pretenzije na našu književnost su bućkuriš kontradikcija

U posljednjih godinu dana u javnosti se povelo nekoliko žučnih i žestokih rasprava o hrvatskom jeziku. Neki od udara dolazili su iz susjedstva, poput proglašenja bunjevačkog govora službenim jezikom u Subotici pa i izdavanja udžbenika u kojima je hrvatski jezik sveden na jedan od naziva srpskog jezika. A prijepori su se sada preselili na domaći teren pa je najava Matice Hrvatske o ponovnom radu na Zakonu o hrvatskom jeziku uzburkala strasti. Upitali smo stoga ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića što misli o turbulencijama na jezikoslovnom polju.

Matica Hrvatska ponovno je najavila rad na nacrtu Zakona o hrvatskom jeziku. Međutim, to nije prvi put da se takvo što najavljuje, a nekoliko prijedloga je, još od 1995., tijekom godina i odbijeno. Je li takav zakon bio potreban onda, a je li potreban sada?

Točno je da je bilo više zakonskih prijedloga o reguliranju javne uporabe hrvatskoga jezika. Prvi je onaj Vice Vukojevića iz 1995. godine pa prijedlog Hrvatskih laburista koji je odbila Vlada Jadranke Kosor 2010. te Vlada Zorana Milanovića 2012. godine. Posljednji prijedlog koji smo vidjeli bio je prijedlog Matice hrvatske, koji je objavljen u Vijencu u studenome 2013. godine. Sad imamo najnoviju najavu da je oformljena radna skupina za izradu zakona. Taj novi prijedlog još nitko nije vidio, jer tek se izrađuje te njega ne mogu komentirati. Mogu komentirati samo općenito i reći da je neobično to da do sada nije donesen zakon o jeziku, a postoji fama u društvu i često se poteže teza kako je navodno jako važno da hrvatski jezik bude zakonski reguliran. Nakon 30 godina hrvatske samostalnosti i potpuno samostalnog i neovisnog razvoja hrvatskog jezika sada je netko osjetio veliku potrebu da ipak napiše i regulira hrvatski jezik i njegovu upotrebu zakonom. Po meni je to potpuno zakašnjela reakcija. Neke stvari su se možda trebale i mogle regulirati prije 20-ak ili 30-ak godina, ali danas je to anakron postupak. I bez zakona je, sad je to valjda svakom jasno, hrvatskom jeziku sasvim dobro. Dapače, nikad mu nije bilo bolje.

Na koji bi način takav zakon zaštitio hrvatski jezik i treba li ga uopće štititi zakonom?

Nacrt zakona Matice hrvatske iz 2013. javno je dostupan i on nije bogzna što regulirao. On se, čini se, više usmjerio prema osnivanju Vijeća za javnu uporabu hrvatskoga jezika. To bi vijeće imalo 21 člana koji bi regulirao pitanja pravopisa i pravogovora u RH. Činjenica je da je kaznenim odredbama, koje sežu do nekih 100.000 kuna, dio javnosti bio zgrožen i skandaliziran. Te su kazne za prekršitelje zakona jednostavno bile previsoke. Želimo li biti pošteni i objektivni, moramo reći da zakonsko reguliranje hrvatskoga jezika danas nije potrebno. Ako se hrvatski jezik uspio othrvati svim negativnim utjecajima i pritiscima tijekom svoje povijesti, koja je često doista bila takva da su ga okolnosti praktički vitalno ugrožavale – a on je opstao svemu tome unatoč i bez ikakvih zakonskih regulativa – danas kada se može slobodno razvijati, kada svatko od nas ima pravo proučavati hrvatski jezik, objavljivati rezultate svoga rada, kada postoje sve institucije koje ga mogu slobodno njegovati i proučavati – danas govoriti o njegovoj ugroženosti i potrebi njegova zakonskoga reguliranja, za mene jednostavno ne drži vodu. Danas se hrvatski jezik najbolje štiti radom, proučavanjem, pisanjem i objavljivanjem važnih priručnika, objavljivanjem svega onoga što je važno za njegovanje i kulturu hrvatskog jezika, i to posebno na internetu kako bismo svima pokazali njegove ljepote i vrijednosti. Iznimno je važno osvješćivanje mlađih generacija da je hrvatski jezik vrijednost koju su generacije prije nas uspjele održati i očuvati, da ga i zbog toga trebaju učiti i proučavati. Mislim da je danas daleko veća potreba da se govornicima hrvatskoga jezika ucijepi ljubav spram jezika, a ljubav se nikada ne pobuđuje i ne ucjepljuje prisilom, zakonom, lancima, kaznama, zatvorom. Žalosno je da neki ljudi to ne shvaćaju. Zbog toga, a i kad pogledam sadašnji sastav ljudi koji navodno pišu taj novi zakon, mogu samo reći da je moj optimizam na najnižoj razini. Mogu i ja reći, a to često i činim, da se javna upotreba hrvatskog jezika može i treba dići na višu razinu. Moguće da postoje neke prijetnje, da multinacionalne kompanije u hrvatskoj preferiraju engleski jezik, da se engleski jezik upotrebljava i ondje gdje treba i gdje ne treba... ali sam više nego siguran, pogotovo nakon 10 godina upravljanja krovnom institucijom za proučavanje hrvatskoga jezika, da to nikakav zakon neće riješiti. Jer, u konačnici, svaki zakon mora imati i kaznene odredbe za prekršitelje, inače nije zakon. Kakva god kazna bila, iznosila ona 100.000 kuna ili jednu lipu, taj koncept kažnjavanja apsolutno je društveno neprihvatljiv. Nijedan govornik hrvatskog jezika ne bi smio platiti nijednu lipu za nekakvu “lošu” upotrebu hrvatskog jezika. A pogotovo će se kod mladih ljudi time izazvati samo revolt, bunt i dobit će se kontraproduktivan učinak.

Ipak, često se spominju i brojne druge države koje imaju slične zakone pa zašto ne bismo i mi?

Kao što je i ova pandemija pokazala da se ne možemo pretjerano ugledati u druge zemlje, slično je i s ugledanjem u jezična zakonodavstva drugih država. U pandemiji smo na neki način bili posebni te smo među državama koje imaju najrelaksiranije mjere. To je dobar primjer kad govorimo o kopiranju drugih: ono što netko drugi čini, možda vrijedi za njega, ali ne mora vrijediti za nas. Kad govorimo o pandemiji, to se čini jasno, ali što se tiče jezika, to vrijedi još više: ni jezična povijest ni jezična sadašnjost hrvatskog jezika nisu ni blizu nekim drugim jezicima na koje se sada pozivamo. Često se spominje slovenski slučaj i njihov zakon o jeziku koji su donijeli u povodu pristupanja EU. Pogledate li taj zakon, vidjet ćete da je on izrazito fleksibilan i pozitivan. Donesen je možda iz straha da bi pristupanjem Slovenije EU slovenski jezik mogao pretrpjeti određene štete zbog, primjerice, engleskog jezika. Ali velika većina onoga što taj zakon propisuje za slovenski jezik, od deklaracije na proizvodima, uputa za uređaje ili kućanske aparate, sve se to već primjenjuje i u Hrvatskoj i bez tog zakona. To se također može regulirati i nekim drugim zakonima. Primjerice, u Češkoj nemaju zaseban jezični zakon. Oni su sve te jezične odredbe ugradili u druge zakone: zakon o medijima, obrazovanju, trgovini itd.

Jednako kao o pitanju Zakona o hrvatskom jeziku, svako toliko raspravlja se i o srpskim pretenzijama na hrvatsku književnost. Tako nam sada iz Srbije stiže Zakon o kulturnom nasljeđu u kojem se dubrovački pisci ponovno ubrajaju u srpsku književnost. Odakle te tendencije? Čime se one pravdaju i gdje pronalaze uporište?

Nije to ništa novo. Oni imaju tu tendenciju posljednjih stotinjak godina. Prije toga, kako piše najeminentniji srpski književni povjesničar Jovan Skerlić 1914., nisu ni znali da postoji dubrovačka književnost. Ideja da se u Dubrovniku govorilo srpski i da je riječ o srpskoj književnosti temelji se na razdoblju sa samog kraja 19. stoljeća i nepovoljnim političkim prilikama, pogotovo za Dubrovnik pod austrougarskom upravom. S druge strane, Srbija je u to vrijeme bila neovisna pa su ideje ujedinjenja sa Srbijom dosta bile izražene i u Dubrovniku, upravo zbog neslobode pod austrijskom upravom. I ostali dijelovi Hrvatske u 19. i početkom 20. stoljeća bili su naklonjeni spajanju s narodom koji je govorilo sličnim jezikom, jer je postojala bliskost i razumljivost. Na temelju tog razdoblja srpski su jezikoslovci provlačili tezu o tome da je književnost Dubrovnika zapravo srpska, što je potpuno neodrživo.

No ovo je samo posljednji u nizu “jezičnih napada”. Prvo je proglašen bunjevački jezik, a zatim je u srpskim udžbenicima osvanula teza da je hrvatski samo jedan od naziva za srpski jezik…

Naravno da je ovo sada samo nastavak takve politike. Ali prvi put se događa, i s bunjevačkim i sa Zakonom o kulturnom nasljeđu, da su te “ideje” u kojima se krivotvori jezična i književno-jezična povijest zapravo postale službeni državni stav. Zbog toga je to problematično i zbog toga treba reagirati. Sve su te točke, govorimo li o sva ta tri sporna mjesta u posljednjih godinu dana, međusobno proturječne. Jer, kada je u travnju prošle godine proglašen bunjevački jezik, a u nakon pola godine u udžbenicima se navodi da su južnoslavenski jezici makedonski, bugarski, slovenski i srpski, logično je pitanje: gdje je bunjevački jezik u toj razdiobi? Ako govorite da hrvatski jezik ne postoji, već je to samo naziv za srpski jezik, zašto onda u Zakonu o kulturnom nasljeđu koji su usvojili dva mjeseca nakon toga stoji da postoji i “hrvatska književnost”? Ako nema hrvatskog jezika, nema ni hrvatske književnosti. To je zapravo jedan nevjerojatan bućkuriš od zakonskih rješenja, ali to me uopće ne čudi. Kao što smo mogli pročitati u priopćenju Ministarstva kulture i informiranja Srbije: oni to temelje na tezama jezikoslovaca i stručnjaka srpske Akademije. A mi dobro znamo kakve su to ideje i što su ideje SANU nama donijele. Sve bi to bilo smiješno kada ne bi imalo prizvuk tragedije i opasnosti. I zbog toga naše ustanove i naša politika trebaju na to reagirati i jasno dati do znanja da je to neprihvatljivo. Za mene je ovo što se sada događa potpuni sumrak logike i zdravog razuma.