Dvadeset godina nakon smrti jedan od vodećih hrvatskih povjesničara umjetnosti i čovjek nevjerojatne biografije Grgo Gamulin dobio je ukoričeni zagovor iz pera Davora Velnića. Knjigu “Dno je uvijek dublje” objavilo je Društvo hrvatskih književnika kao pokušaj konačnog stavljanja Gamulinova književnog djela na mjesto koje zaslužuje. Kako se Velnić zainteresirao za Gamulina?
– Kao glavni urednik Književne Rijeke objavio sam devet neobjavljenih Gamulinovih tekstova, ali to nije bio razlog pisanja knjige o Grgi Gamulinu. To su bili ugodni urednički poslovi prvotiska. Među njima i dva značajna teksta: “Post illa verba”, maestralan Gamulinov odgovor Krleži na niz kleveta i vrlo neobičan i zagonetan tekst “Tajna gospodina ‘Iksa’”, o godinama zatočeništva u ustaškim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški – kaže Velnić kojeg pitamo kako je Gamulin uspio preživjeti četiri godine u logorima Jasenovac i Stara Gradiška.
– Preživljavanje logora zastrašujuća je enigma i malo se tko usudio pisati o tome. Tko ima snage i književnog talenta opisati odvratnu neizvjesnost logoraške svakodnevice kojom upravljaju sobni starješine (Goli otok), kaposi i Sonderkommandosi (nacifašistički logori): žrtveni jarci pretvoreni u krvnike i krvnici u žrtvene jarce? To je nešto ponad života i smrti, zagrljaj bezdana, neprispodobivo izvan najnepoželjnijeg životnog iskustva. Kod Gamulina ima jezovite jeke o tim danima i noćima, baš u “Ilarijinu smiješku”, neizlječiva straha i proždiruće tjeskobe. O svakodnevici radnog logora najviše govori Gamulinov tekst “Tajna gospodina ‘Iksa’”; petnaestak kartica o Vladi Singeru, Židovu, ravnatelju GUS-a (Glavnog ustaškog stana) poslije šefom UNS-a (Ustaške nadzorne službe) likvidiranom u logoru u listopadu 1943. od ustaša zbog starog neprijateljstva s Vjekoslavom Maksom Luburićem; o partijskim sastancima i partijskoj ćeliji koja posjeduje radio, nešto pištolja i ručnih bombi i priprema trovanja ustaške straže kulturom kolere? I doista iz Banje Luke preko ustaške kurirske službe uredno stiže kultura kolere, ali je u transportu oslabila, izgubila patogenost, pa biološki rat nije uspio: ustaška je straža preživjela. Sve je to dosta neobično za uobičajenu sliku ustaškog logora, ali zapisano je rukom sekretara partijske ćelije u Jasenovcu, naime Grge Gamulina. Možda je najzanimljiviji onaj dio koji govori o noćnim likvidacijama, baš u “Ilarijinu smiješku”, kad ljudi pod kukuljicama, zamaskirani do neprepoznatljivosti, selektivno biraju logoraše i odvode ih na stratište. Nitko ne zna tko su ti ljudi i zašto kriju svoj identitet. Straža preko noći ostavi nezaključana vrata, a Partija čisti svoje redove – kaže Velnić koji je minuciozno istraživao Gamulinov život. Je li mu neki dio Gamulinova života ostao tajnom?
– Nije to bilo toliko minuciozno istraživanje. “Dno je uvijek dublje” knjiga je dojmova. Svemu je kriv “Ilarijin smiješak”, zamišljeni putopis životom i smrću, putovanje mrakom prošlosti i sutonom budućnosti, primicanje nezaboravljivog. To je štivo osobne tragedije i neprispodobivih trauma. Odgonetavajući sadržaj, slike i prizore, otvarala se neobična, vrlo naporna biografija. Gotovo sve je zatajeno, prije svega najranije djetinjstvo, pa Gamulinovo školovanje u drvodjeljskoj školi u Drvaru, planini Vlašić i Busovači! Opće je poznato da bistra otočka djeca iz Dalmacije nastavljaju školovanje u sjemeništima ili u klasičnoj gimnaziji u Splitu, ali takvo dijete dati na zanat u bosanski vilajet? U Bosnu ga je otpravila maćeha, baš kao u bajkama, da bi nakon školovanja u Bosni u razdoblju manjem od godinu dana mladi Grgo Gamulin s odličnim uspjehom privatno položio četiri godine gimnazije u Splitu?! Potom Gamulinovo nepregorivo skojevanje za vrijeme studija u Zagrebu, pa odlazak u Pariz na poslijediplomski studij i četiri godine zatočeništva u ustaškim logorima? Nije li za sve tajna njegova rigidnost skojevca i poetičnost njegove rečenice, potraga za oltarnim Bogorodicama nakon 2. Svjetskog rata i slijepa odanost Partiji, a onda opet obrat i Hrvatsko proljeće, kad ga Partija svrstava među najopasnije proljećare i protivnike samoupravnog socijalizma te ga naglavačke baca u mirovinu i egzil u rodnu Jelsu, kad dobrotvor dalmatinskih zavičajaca ostane okružen izbjegavanjem i kad mnogi kojima je pomogao, ne samo u akademskoj karijeri, kradomice prelaze na drugu stranu ulice da ga ne bi pozdravili, njegovi dužnici koji su s drvenim i kartonskim koferima stigli u Zagreb, a danas žive u donjogradskim (nacionaliziranim) stanovima i žele biti pokopani u Mirogojskim arkadama. I na koncu Dafne, kamen zaglavni “Ilarijina smiješka”, neprežaljeni gubitak rano preminule kćeri. Tragedija se dogodila 1963., na “pola puta” “Ilarijina smiješka” koji je pisan i objavljivan u književnoj periodici od 1954. do 1968. Grgo Gamulin mlad je ostao bez majke, u trećoj godini, zato oltarne Bogorodice i potraga od neuglednih kapelica do renesansnih katedrala po poratnoj Italiji. Gamulinu je supruga rodila kćer i majku, zato Dafne. Gamulin je dvaput izgubio Jedino. Možda je najveća tajna zašto Gamulin “Ilarijin smiješak” nije napisao na talijanskom ili francuskom, toliko je dobro znao te jezike. Da je to učinio, postao bi europski pisac, ovako su mu poslijeratna boljševička književnost i njezini pretorijanci došli glave – zaključuje Velnić. A kako je moguće da u Hrvatskoj ne postoji potreba za cjelovitim izdanjem “Ilarijina smiješka”?
– Ne može postojati interes za nepoznatim književnim djelom. U službenoj hrvatskoj književnosti ne postoji Grgo Gamulin, pogledajte Hrvatsku književnu enciklopediju. Matica hrvatska imala je izuzetnu prigodu da u nakladničkom nizu Stoljeća hrvatske književnosti ponovno tiska “Ilarijin smiješak”, međutim dogodilo se nešto neobjašnjivo: Tonko Maroević odlučio se tiskati oko 70 posto izvornog teksta?! Što je htio takvim sakaćenjem i kako se zove taj uređivački postupak kad se tiska veći dio teksta, ali ne i cjelovit tekst? Nitko ne zna ime takvom divljaštvu. Trebalo bi “Ilarijin smiješak” prevesti na talijanski, kad bi se našao takav prevoditelj. Ja ga nisam našao – kaže Velnić. A zašto se ne objavljuje Gamulinova monografija o Meštroviću?
– Gamulin je tekst o Ivanu Meštroviću dovršio 1988. i pripremio likovni materijal koji je u posjedu Gamulinovih sinova. Dobrotom njegova sina Nika objavili smo veći dio rukopisa u Književnoj Rijeci. U međuvremenu sam pokušavao doći do nakladnika, ali nisam uspio. Tekst je za Književnu Rijeku priredio glavni urednik Igor Žic, koji je s Gamulinom 1989. radio na atribuciji riječkih starih majstora iz fundusa Guvernerove palače. Šteta za “Meštrovića”, to je izvrstan Gamulinov tekst, njegova posljednja velika atribucija i razgovor s Bogom o Ljepoti. Gamulinova monografija o Ivanu Meštroviću bila bi i pun komercijalni pogodak. Takvu knjigu o Meštroviću nemamo – kaže Velnić kojeg pitamo priprema li knjigu o Krleži kojeg često spominje u knjizi o Gamulinu.
– O Krleži sam 2001. napisao knjigu “Čitajući Krležu” i poslije sam se u nekoliko ogleda dotaknuo najboljeg partijskog pisca u Hrvata. Time je moja znatiželja iscrpljena, ali ga neću zaobilaziti. Krleža je provincijsko zlatno tele na otetoj adresi; kumir okružen mnogobrojnim obožavateljima, ja jednostavno nisam jedan od njih. Ima previše njih koji su poput grobnih crva od Krleže napravili cjeloživotni obrok i ja im ne zamjeram. To su prepredeni lisci koji ne mogu uskladiti svoje ambicije sa svojim karakterom i skromnim mogućnostima. Neka jedu, preživaju i uživaju, ali ne moraju sve uvjeravati da je to najbolji mogući obrok. To nije krležologija nego prežderavanje Krležom i podrigivanje njegovih fraza. Da je Krleža hrvatski književnik, intelektualac i enciklopedist, progovorio bi o stradanju Hrvata u Bleiburgu, na križnome putu, o hrvatskim stratištima u Sloveniji, po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali nije. Tito je zapovjedio, Krleža je okadio. Priredio sam za Maticu hrvatsku Sabrana djela Slobodana Novaka, to je trajalo pune četiri godine, a s Novakom sam prijateljevao i surađivao 20-ak godina, od moje prve knjige objavljene 1998. To je neprocjenjivo književno i ne samo književno iskustvo, ali mi na pamet ne pada postati “novakolog” i intenzivno se baviti Slobodanom Novakom i tako sebi priskrbiti egzistenciju. Ja pišem svoja vlastita književna djela, posljednje vrijeme prečesto diskurzivnu prozu, ali i to je samo prolazna faza. Zagreb previše živi na pikanterijama u kulturi incestuozno zatvorene sredine, zato je tako malo građana pročitalo “Ilarijin smiješak” i svrstalo se uz nepročitanog Miroslava Krležu te povjerovalo da je Vladan Desnica srpski pisac, na primjer. Posrkalo toliko mnogo predrasuda, laži i bedastoća u svom školovanju i društvenim događanjima. Premalo putnika, a izletnika i turista sve je više – misli Velnić.•