Dame Joan Sutherland, koja je preminula nakon duge bolesti u svom domu blizu Montreuxa u 84. godini, bit će upamćena kao "najveći glas stoljeća", kako ju je još šezdesetih nazvao Luciano Pavarotti kad je s njom pjevao na australskim pozornicama. Rođena u siromaštvu, Joan Sutherland uporno je vježbala pod nadzorom svoje majke, koja nije nikad profesionalno pjevala, ali je bila sjajan mezzosopran; prvi put je zapjevala na pozornici 1947., pjevajući Handelovu Galateju, prva profesionalna uloga bila joj je u Mozartovoj "Čarobnoj fruli" u londonskom Covent Gardenu 1952., a iste godine je pjevala svoju prvu glavnu ulogu, Ameliju u Verdijevu "Ballo di maschera".
Zbog njezine čvrste i robusne građe bila je gurana u wagnerovske uloge, ali kad se udala, njezin ju je suprug, dirigent Richard Bonynge, nagovorio da svoj fantastični glas raspona tri i pol oktave iskoristi u belcanto ulogama. Na nagovor dirgenta Tulija Serafina, redatelj Franco Zeffireli angažirao ju je 1959. za Donizettijevu Luciju di Lammermoor u Covent Gardenu, što joj je donijelo svjetsku slavu.
- Otišao sam u hotel, a Tulio mi je rekao: "Hoću da upoznaš nekoga. Ne obraćaj pažnju na njezin izgled" - sjeća se Zefirelli.
- Otišli smo do kazališta i tu sam je vidio, krupnu poput narednika čete, s užasavajućim australskim naglaskom. Ali onda je počela pjevati, i potpuno me osvojila. Pomislio sam: "Moj Bože, evo nevolje za Callas".
Dok je Maria Callas bila bolja dramska glumica, koja je na sceni zračila sirovom strašću, Joan Sutherland imala je savršenstvo izvedbe i besprijekorno držanje i u najtežim izvedbama, poput Bellinijeve "Norme". Zefirelli, koji ih je obje poznavao, odbacuje bilo kakvu pomisao o neprijateljstvu između dvije najveće pjevačice šezdesetih:
- One su bile dvije silne umjetnice... Poštovale su jedna drugu. Kad dođete do te razine, onda ste daleko od reakcija koje imaju obični ljudi. Njih dvije bile su iznad bilo kakve sitne ljubomore.
Luciju di Lammermoor Sutherland je pjevala najviše, 232 puta, ali najdraža joj je bila uloga Violete u "La Traviati":
- Ona je za mene bila skroz žena, dok su mnogi likovi koje sam tumačila bili ponešto umjetni.
Zbog svoje nepretencioznosti, neposrednosti i marljivosti bila je poznata kao "antidiva". Lofti Mansouri, koji ju je najviše puta režirao, sjeća se kako ju je morao posebno nagovarati da pleše u drugom činu "Die Fledermausa", ali je nakon početnog oklijevanja ta gromada od žene veselo cupkala čardaš pjevajući svoju ulogu. On ju je nagovorio i na zadnju novu ulogu, Ofelije u "Hamletu" Ambroisea Thomasa u Torontu 1985.:
- Rekla mi je: "Ja sam već baka. Ne želiš da ti ja pjevam Ofeliju". Konačno sam je nagovorio i bila je apsolutno savršena. Njezina scena ludila bila je nešto što nikad neću zaboraviti. Bila je to zadnja nova uloga koju je naučila.
Od publike se oprostila kao Marguerite de Valois u "Hugenotima" u Sydneyju 1990., u slavnoj zgradi Opere koju je svojim glasom i otvorila. U životu je osvojila brojne nagrade: njezin album s kompilacijom opernih arija osvojio je Grammyja 1962., kraljica ju je 1978. proglasila dame of the British Empire, Australija ju je i stavila na poštansku marku dva puta, ali njoj je uvijek najveća nagrada bila reakcija publike, poput one kad je kao Lucia di Lammermoor debitirala u Metropolitan operi 1962:
- Iskusila sam neke dobre reakcije publike, ali ova ih je sve nadmašila. Bilo je to kao navijači momčadi koja dobiva na nogometnoj utakmici i bilo je pomalo zastrašujuće. I bilo je nešto što te tjera da takve stvari i zaslužiš.
La Stupenda ih je i te kako zaslužila. Po njezinoj želji bit će pokopana skromno, u krugu obitelji; u povodu njezine smrti njezina snaha je za medije dala kratku izjavu najbližih:
- Imala je dug i dobar život i pružila je ljudima mnogo užitka.
Un'armonia celeste, di', non ascolti?
Ah, l'inno suona di nozze!
Il rito per noi s'appresta! Oh, me felice!
Oh gioia che si sente, e non si dice!
Ardon gl'incensi!
Laka joj bila ilovaca!