Da je snimio samo dvije filmske uloge, u “Rondu” Zvonimira Berkovića i u “Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika, ime Relje Bašića bilo bi zauvijek upisano u anale hrvatskog filma. Da je u teatru samo osnovao prvo putujuće i prvo privatno kazalište, slavni Teatar u gostima, bio bi među najzaslužnijim ljudima hrvatskog teatra. No, Relja Bašić mnogo je više od toga, istinski umjetnik, Zagrepčanin pete generacije, kako je sam volio reći, koji nas je zauvijek napustio u noći s petka na subotu, u 88 godini, nakon duge bolesti koja ga je zadnjih godina prikovala za dom.
Diplomirao je 1955. godine u klasi dr. Branka Gavelle, a u svojoj je umjetničkoj biografiji ostvario nezapamćene brojke: kao glumac odigrao je 3766 predstava, snimio uloge u više od 130 filmova, režirao 26 predstava, trideset godina vodio svoje kazalište. Glumiti je počeo još krajem studija u HNK Zagreb, ali taj najveći gospodina hrvatskog glumišta oduvijek je bio poznat i po neočekivanim potezima koje je vukao u svojoj karijeri. Tako je već 1968. godine uzeo status samostalnog umjetnika. Tada kao glumac i redatelj djeluje u Teatru &TD, Komediji, ZKM-u, glumi na Dubrovačkim ljetnim igrama. Prvi je osvijestio i problem malenih mjesta i tamošnjih stanovnika koji nikada nisu imali prilike vidjeti profesionalne glumce i profesionalne kazališne predstave.
Zbog tog je zaključka, ali i tragajući za novim slobodama umjetničkog izraza, 1974. osnovao Teatar u gostima, u kojem je do njegova kraja 20004. godine, bio umjetnički direktor, glumac i redatelj. I brojke tog njegovog kazališta spadaju u hrvatske kazališne rekorde; Teatar u gostima je u svojih trideset godine izveo 4213 predstava, gostovao u 340 mjesta i gradova Hrvatske, Jugoslavije i inozemstva.
Kazališni svijet i danas govori o njegovoj ulozi Čaruge (ulozi u istoimenoj predstavi Ivana Kušana iz 1977. za koju je dobio i Sterijinu nagradu), sjeća se njegovih režija Pinterovih “Starih vremena”, kao i režije predstave Nicholsa “Jedan dan u smrti Joe Egga”, a koliko je pratio najnovije trendove u teatru govori i podatak da je zadnja predstave Teatra u gostima bila njegova režira “Arta” Yasmine Reze iz 1998. godine.
Na filmu je debitirao već za vrijeme studija u “Kamenim horizontima” (1953.), da bi zatim snimio i antologijski “Koncertu” Branka Belana (1954.), a Zlatnu arenu je osvojio 1966. godine za ulogu u “Rondu”, filmu kojim je Berković okrenuo novu stranicu tadašnje jugoslavenske kinematografije. U tom je filmu Relja Bašić urbani intelektualac, čiji je brak u krizi, a njegova suptilna međuigra s Milenom Dravić i Stevom Žigonom, na filmskom platnu u nas nije ponovljena svih ovih godina. Pa ipak od svih filmskih uloga zauvijek će mu se pamtiti upravo gospodin Fulir iz “Tko pjeva zlo ne misli”. Danas i mladi znaju replike tog filma, koji je odavno postao jedan od simbola Zagreba i građanskog života uoči Drugog svjetskog rata, a upravo je to film kojem su čitatelji Večernjeg lista dodijelili Večernjakovu ružu 20. stoljeća te ga izabrali za najbolje filmsko ostvarenje u prošlom stoljeću.
Sam Relja volio je ulogu koja ga je obilježila, ali je upravo u intervju za Večernji list, vođenom 2012. godine rekao kako svojim najvećim životnim uspjesima smatra svoje dvije kćeri - Ninu i Niku. No, još i tada koristio je “utjecaj” koje je stekao kao gospon Fulir. Ispričao je tada u šali, kako se, tražeći liječnike, ženama koje se javljaju na centralama bolnice često predstavi kao “Relja Bašić, onaj kojeg poznajete kao gospona Filira” i kako sumu tada svi putevi otvoreni.
Govorio je njemački, francuski, slovenski, talijanski i engleski jezik te je snimio 71 strani fim među kojima se izdavajaju suradnje s nekim od najvećih imena europskog i svjetskog filma, kao što su Volker Schlöndorff, Peter Ustinov, Abel Gance, Robert Hossein... Partneri u tim filmovima bile su mu glumačke veličine poput Richarda Burtona, s kojim se sprijateljio na snimanju “Sutjeske”, ali i Marcella Mastroiannija s kojim je 1957. snimio “Kruh i sol”, svoj prvi film izvan Hrvatske, ali i Richard Chamberlaine, Franco Nero, Peter Ustinov, Emma Thompson… Te i takve filmske uloge odvele su ga i u svijet tadašnjeg jet seta, a kao veliki ljubitelj glazbe, posebno jazza, odlazio je na koncerte diljem svijeta, te se sretao i družio s nekim od svojih glazbenih idola.
Pričao je tako o susretima s Frankom Sinatrom, ali i Ketihom Richarsom kojeg je upoznao 1969. kada je s tadašnjom Keithovom suprugom Anitom Pallenberg snimao film “Michael Kohlhaas”. Richardsu se toliko svidio život na filmskom setu da je molio ulogu u filmu, a redatelj mu je dodjelio ulogu sluge Relje Bašića. Tada je rođeno prijetljstvo zbog koje je Relja odlazi u London posjetiti taj slavni glumačko-rokerski par.
Među velikim brojem nagrada i priznanje izdvajau se Orden reda Danice Hrvatske - za doprinos u kulturi RH, kao i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u kazalištu, koju je dobio 1995. godine. Nagradu hrvatskog glumišta dobio je tek za najbolje glumačko ostvarenje u radijskoj drami, za ulogu Duccija u radio drami I. Feija “Jednog kišnog dana u sjeni”, 2001. godine.
I zato umjesto posljednjeg zbogom treba rećii da znamo da su ga tamo negdje dočekale najveće glumačke legende, i da je s Franjom Majetićem i Mijom Oremović popio gemišt i porazgovarao o ratu u Abesiniji.
>>Peti humanitarni koncert u spomen na Helgu Vlahović - Brnobić
>>U 62. godini preminuo glumac Bill Paxton - evo po kojim ćemo ga ulogama pamtiti
Legendo , počivao u miru!!