Zaz: Cilj života nije mi novac već stvaranje

“Francuskom se širi glasina da pjevačica Zaz ima sveti glas i da će postati ljetna senzacija”, u povijesnom smislu relativno nedavno, u ožujku 2010. godine, pisao je francuski magazin Telerama. I glasina se pretvorila u stvarnost. Zaz je iste godine postala najizvođenija francuska glazbenica u domovini i u inozemstvu, a danas megazvijezda radi koje je i u hrvatskim školama stranih jezika porastao interes za učenjem francuskog. Upravo tu vijest koja ju je silno razveselila, priopćili smo Zaz uoči intervjua u povodu njezina prvog koncerta u našoj zemlji koji se 3. lipnja održava u Domu sportova.

Pojačano zaljubljivanje

– Ta je moć pjesme prekrasna! Bez obzira na to što ljudi nekad ne razumiju jezik na kojem pjevam, osjećaju moje veselje. Vjerojatno je zbog velike krize u svijetu ljudima potreban optimizam. Glazba je nešto što nas prati cijeli život. Recimo, kad se zaljubiš i kad voliš, tu je određena glazba zbog koje su vam ti najljepši trenuci još intenzivniji. Kad čujem da je moja glazba pridonijela i brojnijem zaljubljivanju, bit ću još sretnija – razdragano je vrisnula pjevačica.

Nekonvencionalna i iskrena, buntovna i pravedna, umjetnica i obična žena, sve to pa i puno više je glazbenica pravim imenom Isabelle Geffroy. Karijeru je počela prije 12 godina, ali i danas ima strah od scene. Svirala je i živjela na ulicama Pariza, a nadimak Zaz kreirala je 2006. kad joj je trebao naziv za stranicu na MySpaceu. Zaz je kratica od imena Isabelle, ali i prvo i zadnje slovo abecede, kaže, a kako voli zatvorene cikluse, uvjerena je da sve traje, završava i počinje ponovno, svidjela joj se kombinacija tih slova. Zagrebačkim koncertom otvorit će krug upoznavanja s Hrvatskom i njezinim ljudima i uvjerena je da poslije koncerta njihova veza neće prestati.

– Ne znam detalje o Hrvatskoj, ali čula sam da je pejzaž prekrasan i da imate tisuću otoka tako da jedva čekam da sve to vidim i otkrijem energiju ljudi. Usred turneje sam i raspored je zahtjevan pa još niti ne znam hoću li doći tour busom ili avionom i koliko ću ostati. Ali sigurno ću se vratiti! – kaže Zaz.

Iza nje dva su albuma “Zaz” i novi aktualni “Sans tsu tsou”. Miks su jazza, francuske šansone, gipsy swinga i kubanskih ritmova, no za razliku od strelovitog uspjeha, zaljubljivanje u šansonu, koju danas najčešće pjeva, došlo je lagano i nije uz nju oduvijek.

– Odrastala sam slušajući sve samo ne francuske pjesme! Slušala sam uglavnom ono što je slušala i moja sestra, Guns N’Roses, Metallicu i tehno, a tijekom glazbenog obrazovanja proučavala sam jazz i flamenco. Kad sam 2006. iz Bordeauxa doselila u Pariz neko vrijeme radila sam u kabareu Aux Trois Mailletz i u baru bih uz pijanista pjevala i po pet sati u komadu. A kad nastupaš na mjestima na kojima ima puno turista koji žele francusku glazbu, prisiljen si proširiti program, a ja sam se zaljubila u šansonu – priča Zaz.

Njen najveći hit je “Je veux” u prijevodu “Ja hoću” u kojem prštećim veseljem pjeva da ne želi materijalna dobra, novac, limuzinu ili Chanelove kostime nego samo ljubav. A poslije dvije godine konstantnog izvođenja te pjesme, morali smo je pitati je li joj već malo dosadila?

– To je kao da pitate je li vam dosta žene ili muškarca kojeg volite cijeli život. Ne! Svaki dan je drukčiji i naravno da postoje trenutci kad vam nešto ide na živce, ali ima puno načina da se nađe novi smisao u svemu... Tako je i s tom pjesmom, katkad malo izmijenim riječi, melodiju i nikad nije dosadno. A i svaki koncert je drukčiji jer je publika drukčija pa ni ta pjesma nije uvijek ista – priča Zaz i objašnjava da njezin tekst doslovno privatno i živi:

Ekološka aktivistica

– Dio sam udruge Colibri čije majice s kolibrima nosim i na koncertima, a koja promovira model društva koji se oslanja na ekologiju i biopoljoprivredu. A cilj i filozofija udruge je da, ako želimo promijeniti svijet i očuvati Zemlju, ne smijemo čekati već moramo aktivno sudjelovati u promjenama. To je jedan i od mojih ciljeva. Živeći tako otkrivamo i cilj života jer novac nije cilj, novac je svakako sredstvo, ali ne može nam biti svrha. Želim da živimo punim plućima, da stvaramo, da osjećamo radost jer smo živi i zdravi. Već dvije godine gotovo je neprestano na turneji. Pjevala je čak 15 dana i po Sibiru, mjestu koje se odlučuju posjetiti samo rijetki entuzijasti. Putovala je Transsibirskom željeznicom, posjetila Bajkalsko jezero, molila sa šamanima, komunicirala s ljudima koji nikad nisu vidjeli osobu iz Francuske i pjevala im Charlesa Aznavoura. No prije dva mjeseca osjetila je zamor, našla se na rubu depresije i bila prisiljena uzeti dvomjesečni odmor za kojeg je posjetila Egipat s dečkom, glazbenikom Xavierom Prêtreom. Sve rjeđe pronalazi dio svijeta u kojem na trenutak može prestati biti Zaz i opet biti, kaže, anonimna Isabelle i nije joj se lako nositi s pozornošću koja ograničava njenu slobodu.

– U početku je bilo posebno teško, nisam se mogla prilagoditi. Naravno da moraš prihvatiti da sve više nije isto kao prije. U određenom trenutku odlučila sam biti dostupna medijima, jer mislim da puno svojih razmišljanja tako mogu podijeliti s publikom. Znate, proživjela sam burne adolescentske godine. Nisam razumjela svijet u kojem živim i morala sam dugo, otprilike deset godina, raditi na sebi kako bih se prestala konstantno doživljavati žrtvom. Drago mi je da sam taj proces završila prije no što je počela sva ova medijska pozornost – kaže pjevačica koja je 1. svibnja proslavila 32. rođendan. Opisuje se plahom i sramežljivom, ali nepopravljivo optimističnom, a na pitanje što bi ponijela sa sobom na pusti otok, brzo je sročila popis:

– Prije svega voljela bih ostati sama na nekoj napuštenoj planini, a ne na otoku jer obožavam planine... Silno mi nedostaju. Uz sebe bih voljela imati prijatelje i sve što mi je potrebno da stvaram glazbu, da mogu slikati i penjati se na vrh na kojem bih trenirala kung fu. Usporedbe s glazbenom ikonom Edit Piaf laskaju joj, a ima i obrazloženje zašto:

– Edith Piaf pjevala je srcem i iskreno, a tako pjevam i ja i ako je to ona najvažnija poveznica među nama, zbog toga mogu biti vrlo sretna i ponosna. O planovima ne voli pričati jer život je čudna igra i nikad ne znaš što ti nosi sutra. Dokaz tome je i uspjeh kojem se, kaže, nikad nije nadala u takvom opsegu pa je razigrano zaključila:

– Nedavno sam pjevala za film “Hugo” Martina Scorsesea, a snimali smo u legendarnom Abbey Road Studiju u Londonu! Nije li to nevjerojatno? Uglavnom, u životu mi se događa niz totalno ludih stvari, a čini mi se da je to još samo početak.