– Pad Berlinskog zida otklonio je potrebu za klasičnom satirom u zemljama bivšeg istočnog bloka, u kojima je ona bila najrafiniranija. U demokratskom okruženju može se o svemu govoriti otvoreno i nema potrebe za satiričkom krinkom. Moguće je politički djelovati u kazalištu i drami, a istovremeno su te nove demokracije stvorile niz situacija koje su toliko groteskne da nikakva satira nije dostatna da ih scenski predstavi. Ali to onda nije smiješno, nego mučno. Nekad je zaista trebalo i velike hrabrosti i inteligentne duhovitosti da se postavi primjerice "Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja". Danas možete izvesti što god hoćete, a opet, prema nekim vijestima iz informativnog programa, sve u "Mrduši" izgleda kao viktorijanski salon. To, nažalost, nije nimalo smiješno.
Tako na pitanje što je danas uopće satira i koji je njezin teatarski značaj govori Darko Lukić, novi selektor Dana satire Fadila Hadžića, koji ovih dana obilazi Hrvatsku, ali i regiju birajući predstave za ovogodišnji festival u lipnju. Taj redoviti profesor na ADU i gostujući profesor na Karl-Franzens-Universität u Grazu te doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tog se posla prihvatio nakon što je lani bio u žiriju tog festivala. Kroz smijeh kaže da to nije "napredovanje", već novi izazov.
Mislim da je za festival važno prilagođavati se, osluškivati publiku, pratiti suvremenu produkciju i oblikovati uvijek neke nove mogućnosti unutar postojećih tradicionalnih okvira, kaže i ističe da će selekcija ovisiti o ponudi postojećih predstava. Želio bi odabrati značajne tekstove i dobre produkcije komedija, te kao glavnu i vrlo jasnu festivalsku odrednicu navodi nagradu festivala – "Zlatni smijeh". Objašnjava pri tome da klasične satire danas bitno drugačije čitamo, te da nove komedije, novih autora, nisu satire.
– Dok satira nužno razvija strategije humora povezane s konkretnim političkim okolnostima, komedija računa s ljudskom psihologijom i utoliko je manje podložna utjecajima vremena i okruženja – zaključuje Lukić.