Bio je savršen muškarac. Načitan, obrazovan, uvijek dobre volje i spreman pomoći. Kuhao je, čitao poeziju... Rumunjska kazališna glumica Andrea Kali i svećenikov sin Pika živjeli su u idili u kojoj su odgajali njezinu kćer iz prošlog braka. Taman im se rodio dječak kada je malena Pirkó s majkom podijelila strašnu tajnu: sve to vrijeme njezin ju je partner seksualno zlostavljao.
– U tom trenutku osjećala sam da je moj život gotov. Iz raja smo pali u pakao. U početku mi je bilo teško povjerovati, rekla sam joj da je to možda samo sanjala, ali nešto u meni znalo je da govori istinu. Te sam ga noći konfrontirala i sve je priznao. Doslovno mi je rekao: "Diram je kako diram tebe." Nije pokazao nikakvo kajanje ili svijest da je počinio zločin – započela je svoju potresnu priču Andrea Kali, koja je u sklopu programa Kinedok gostovala u zagrebačkom Dokukinu, u kojem je prikazan film "Preblizu", o njezinu životu u selu u kojem i danas živi njezin bivši partner i zlostavljač njezine kćeri.
Ovaj hrabri i važni film režirao je Botond Püsök, ali nose ga Andrea i njezina obitelj, kći Pirkó i sinčić Bogyó, koji su se tijekom dvogodišnjeg snimanja toliko naviknuli na Püsökovu kameru da se na trenutak čini kao da ga i nema. A upravo je to znak najvećeg redateljskog umijeća u dokumentarnom filmu.
Radnja filma "Preblizu" počinje tri godine nakon što je zlostavljač zahvaljujući odvažnosti glumice koja je u suradnji s policijom snimila njegovo priznanje završio iza rešetaka. Osuđen je na pet godina zatvora, ali zbog dobrog vladanja pustili su ga ranije. Sada živi u njihovoj neposrednoj blizini, prisiljavajući Andreu i njezinu djecu na svojevrsni kućni zatvor u kojem provode dvije godine. Da stvar bude gora, cijelo selo okrutno ih osuđuje odbijajući vjerovati da se zlostavljanje dogodilo, iako je pedofil to priznao i na sudu.
– Iako je jedini krivac uvijek i samo zlostavljač, i dalje živimo u kulturi osude žrtve. U našem slučaju to je bilo pojačano činjenicom da je moj partner bio iz ugledne seoske obitelji, njegov otac i brat bili su svećenici. Drugi je faktor što ljudi pedofiliju gledaju kao nešto iz filmova, teško je zamisliti da se događa i u našem dvorištu, iako sam kasnije saznala za nekoliko drugih slučajeva iz istoga sela. Kada bi to priznali, seljanima bi se srušila iluzija o životu na koji su osuđeni, kao i iluzija njihove vlastite sigurnosti. Međutim, jedini način da zaustavimo taj krug nasilja i šutnje je prevladati sram i otvoreno govoriti o tome što nam se dogodilo – rekla je Andrea Kali, koja je s filmom proputovala Europu i ohrabrila brojne ljude da podijele priče iz vlastite prošlosti.
– Beskrajno sam ponosna na svoju hrabru kćer koja je pristala na snimanje i prikazivanje ovog filma. Rekla je da će se to sve isplatiti ako bar jedno dijete ohrabri na prijavljivanje zlostavljača. Slično sam razmišljala i ja: ako bar jednu majku osnažim da vjeruje svojoj djeci, a ne muškarcu u kojeg je zaljubljena, napravili smo mnogo. To se već i događa, gotovo da nema projekcije nakon koje nam netko ne prizna da je i sam doživio nešto slično. Nakon premijere u Sarajevu mojoj je kćeri, koja ima metar i pedeset, prišao ogroman muškarac, snažan poput medvjeda. Rekao joj je da mu je promijenila život jer je prvi put smogao snage da i sam kaže da je proživio pedofiliju kao dječak. To su stvari koje nam daju snagu da nastavimo – rekla je Kali.
Najveća joj je želja osnovati organizaciju ili barem neformalnu grupu žena čija su djeca bila žrtve njihovih partnera, jer to je skupina prečesto zanemarena u procesiranju ovako teške i kompleksne obiteljske traume.
– Dolazim iz Transilvanije, regije čvrstih ljudi koji su odgojeni da ne plaču i da se o problemima ne govori. Ako se i govori, to mora biti u okvirima obitelji. Međutim, naša je zemlja na začelju Europske unije po procesiranju obiteljskog nasilja, a statistike govore da je svako peto dijete zlostavljano. Kako u obitelji rješavati takve stvari? Potrebna je mnogo veća podrška žrtvama, kako djeci tako i roditeljima. Potrebna nam je besplatna psihološka i pravna pomoć, jer kada se odvoje od muževa, žene prečesto nemaju ništa. Kada je Pika otišao iz kuće, u početku nismo imali ni za hranu, a kamoli način da se odselimo iz te sredine – rekla je naša sugovornica.
Razgovarajući o filmu nakon projekcije, zagrebačka publika imala je pitanja, ali prije svega imala je potrebu zahvaliti. I iznova se dogodilo ono o čemu je govorila – jedna žena iz publike rekla je da ju je njezina priča ohrabrila da se snažnije bori za svoju djecu u mučnom procesu razvoda.
– Aktivistica sam cijeli život, a onda vidim jedan ovakav film, čini mi se da ima veću snagu od svega što mi radimo. Ovo su stvari koje dopiru do ljudi i trebalo bi ih prikazivati na javnoj televiziji – rekla je i poznata feministica i teologinja Lana Bobić sažimajući osjećaje većine ljudi u publici.