Tekst ravnatelja NMMU, na koji se referiram u ovom osvrtu, intoniran je na način koji ne samo da željno vapi za odgovorom (preko čega mi, bez obzira na njegove uvrede, ne bi bilo teško prijeći), nego i nameće potrebu informiranja javnosti.
U članku što ga čini čitav spektar prenapetih emocija i tvrdnji moguće je detektirati sljedeće: radoznalost i zabrinutost za Strossmayerovu galeriju (doduše, samo deklarativno), čuđenje i snebivanje, optužbe i insinuacije. Upravo zbog takvog kovitlaca misli, kako bi se čitatelj lakše snašao, valja razdvojiti paušalne ocjene koje široko zahvaćaju te udaljuju diskurs od merituma o kojemu je konkretno riječ i one dijelove koji ga se dotiču. A meritum je pitanje priznavanja vlasništva nad konkretnom slikom, ništa drugo.
Sintagme o Akademijinom „zagušljivom zagrljaju“, njenom „neprekidnom rastu portfelja nekretnina“, pitanje „namjerava li i kada vratiti umjetnine i namještaj“... - uz ranije pozive da „Sabor RH razmotri štete po državnu imovinu i kulturno dobro prouzročene primjenom Zakona o HAZU“, a „DORH da istraži pravnu valjanost ... Akademijinog bogatstva“, pa presudno: „koja je svrha ovakvoj Akademiji“ - trebale bi, valjda, na kraju dovesti do zahtjeva za ukidanjem HAZU!? Zašto ta uporna nastojanja kojima se narušava ugled ustanove čija je povijesna uloga u hrvatskoj kulturi iznimna te koja i nadalje okuplja izvrsnost na svim stvaralačkim područjima!?
Dakako, zapitanost oko „stolica na kojima sjede akademici“ pa „možda i ja sjedim u jednoj od tih stilskih stolica“ toliko je bizarna da samo mogu slegnuti ramenima izgubljen u tom mimohodu doslovnosti i, eventualnoga, prenesenog značenja.
Nemam nikakva problema priznati kako u pogledu spora oko Bukovčeve slike argumenti postoje na obje strane. Posljedica je to nejasnih i dvojbenih odluka u prošlosti kada se nije ni marilo niti se moglo znati kako će se one reflektirati u budućnosti, odnosno neusklađene muzejske prakse koja se je dugo formirala kao i prateća regulativa. Sama pak činjenica da je u jednom trenutku, ili u kontinuitetu, nešto odlučeno/odlučivano na jedan način - kao što su, primjerice, „niži sudovi dali za pravo Muzeju“ - ne znači automatski da je to ispravno te može nakon nekog vremena biti i ispravljeno (ne bi to bilo prvi u put u svjetskoj povijesti, zar ne?). Naprosto je snaga predočenih dokaza prevagnula u korist HAZU; konkretno, dva nesporna fakta: 1) biskup Strossmayer darovao je sliku Akademiji 1891. te 2) u dokumentu iz 1947 stoji: „Potvrdjuje se da je Moderna galerija u Zagrebu primila na pohranu, izlaganje i upravu umjetničke predmete koji su vlasništvo Strossmayerove galerije u Zagrebu“. Dokument iz koga bi se vidjelo da je slika prešla u vlasništvo tadašnje Moderne galerije nije mi poznat (više u tekstu Akademijina Mlada patricijka nepotrebno uzburkala kulturnu javnost objavljenom na stranici HAZU od 29. listopada 2021. te u tekstu Objava za medije Odvjetničkog društva Hraste i partneri o statusu umjetnine – slike Vlahe Bukovca „Mlada patricijka“, objavljenom na stranici HAZU od 3. studenog 2021.)
https://www.info.hazu.hr/2021/10/akademijina-mlada-patricijka-nepotrebno-uzburkala-kulturnu-javnost/
Za ilustraciju odnosa među ustanovama u vrijeme kada dolazi do premještanja slike o kojoj je riječ, odlično će poslužiti i dopis Ministarstva prosvjete, Odjela za kulturu i umjetnost, iz ožujka 1946. u kojemu Ivo Frol, pomoćnik ministra, piše (između ostalog): „U najskorije vrijeme otvorit će se za javnost Moderna galerija u Zagrebu. U želji i namjeri da Moderna galerija bude istinski odraz razvitka moderne hrvatske umjetnosti obraća se ovo Ministarstvo Naslovu (Akademija, op. aut.) da se Modernoj galeriji posude za izlaganje radovi navedeni u prilogu (slijedi popis s 21 umjetninom, op. aut.), a koji su kao vlasništvo Akademije bili do sada izlagani u Strossmayerovoj galeriji. Radovi ostaju i nadalje vlasništvo Akademije znanosti i umjetnosti i ne otuđuju se. (…) Ako Naslov želi, bit će na izloženim umjetninama vidno označeno da su te umjetnine vlasništvo Akademije.“ Može li jasnije i eksplicitnije?
Međutim, po strani od pravnoga aspekta, želim naglasiti kako u konačnici svi pripadamo istom sustavu te je žalosno što se nameće nadmetanje tko više vrijedi, tko više troši… kao da svi ne dobivamo sredstva iz istoga izvora. Nije moja namjera bila „predstaviti HAZU kao nedužni lik“ niti „optužiti NMMU“; moja je namjera bila iznijeti vlastiti sud o konkretnom slučaju. To je bila i jest moja optika.
I nadalje mislim, i uvijek ću to ponavljati, da je mjesto Mlade patricijke u Muzeju čije je poslanje predstavljanje toga dijela hrvatske likovnosti kojoj je ona reprezentant. Želim doživjeti njen povratak u okruženje kojemu sadržajno pripada. (Doduše, ne na stubišnu poziciju na kojoj je u većoj mjeri služila kao simbol prijepora – u kontekstu o kojemu govorimo – pri čemu su bili zanemareni strukovni muzeografski uzusi primjerenog izlaganja s obzirom na uvjete promatranja, a još važnije na mikroklimatske uvjete.). Ponovit ću i službeni stav HAZU: dovoljno je konstatirati da je Akademija vlasnik i slika ostaje na upravljanje NMMU.
Čemu udaranje u bubnjeve pozornosti kao da negdje „igra mečka“!? Ne, ne igra. Ne budimo gladni senzacija (za neke je to vjerojatno uzaludan prijedlog jer su nezasitni u traženju takvih obroka). Budimo profesionalci koji savjesno odrađuju svoje zadatke, dovoljno distancirani za objektivnije sagledavanje, a ne da se bez ostatka poistovjećujemo – što u konačnici nije ni moguće – s ustanovama koje zastupamo. Zato ne mogu jamčiti da ću i ubuduće revno udovoljavati nečijoj potrebi za polemikom, pogotovo ne ovakve razine koju intonira druga strana koja izvještava građanstvo da njihova „Mlada patricijka prelazi iz javnog u privatno vlasništvo“. Kako je to HAZU - osnovan odlukom Hrvatskoga sabora kome i danas podnosi godišnje Izvješće - privatna ustanova (ili udruga, što li?) doista mi nije jasno!?
Nadam se da moje viđenje slučaja Mlada patricijka neće zgroziti ni javnost ni našu muzejsku zajednicu te odgovorno tvrdim da je izjava kako „vrijeđam sve svoje kolege po struci koji u samostalnoj muzejskoj instituciji rade od 1905. godine“ čisti bezobrazluk i grozna laž.
Nikola Albaneže
P.S. O glumatanju i prenemaganju dostojnom uloge drama queen, a koje je uslijedilo tijekom i nakon ovrhe, neću ni riječi.
Najtužnije bi bilo da ova slavna ikona hrvatskog slikarstva dospije u nekakav mračni depo daleko od očiju javnosti kao i mnoge druge koje su završile po uredima državnih birokrata....