Žene koje rade na blagajnama naljepše su pjesnikinje svijeta

Zagrepčanin i doista svestrani umjetnik Žarko Jovanovski dobitnik je šesnaeste nagrade VBZ-a za neobjavljeni roman. Grafički dizajner, pjesnik i glazbenik dobio je nagradu za intenzivni i buntovnički roman “Pizzeria Europa”, a nagradu vrijednu 100.000 kuna primio je u Rijeci na otvorenju Vriska.

Vi ste, između ostaloga, i pjesnik, a vaš nagrađeni roman “Pizzeria Europa” je i roman o pjesnicima i poeziji koji sadrži i kratke poetske zapise. Jeste li iznenađeni što je spoj proze i poezije ispao dobitna kombinacija za financijski više nego unosnu nagradu?

Ništa nas ne smije iznenaditi. Ali iznenađen sam. Iznenađuju me prijatelji na Facebooku koji lajkaju stranicu takozvanog Festivala slobode. Iznenađuje me sloboda bez odgovornosti u društvu koje živi bez slobode, iznenađuje me odgovornost u kojoj nema slobode, iznenađuju me spoj bilo čega s bilo čim što ima veze s mozgom, iznenađuju me planeti koji su se odlučili i dalje vrtjeti oko Sunca bez pravila zadanih ljudskom pohlepom, iznenađuje me nagrada koja dolazi u ruke pjesnika. Roman je priča o ljudima koji u svojoj zbrci točno znaju što žele u svijetu koji želi zbrku kao postulat reda. Pjesništvo je zeznuta djelatnost. Traži od čovjeka da uloži trud u komunikaciju, a malobrojni su spremni uložiti trud u bilo što. Novac je nevažan. Prezirem novac. Neću biti sretniji ako ga imam više. Prije dvadesetak godina bavio sam se intenzivno grafičkim oblikovanjem i imao sam puno novca, ali sam bio izuzetno nesretan i stalno pod stresom koji me ukrasio s dva stenta u žilama. Čini se da bi bilo dobro imati još nešto što nikako nije novac. Imati čovjeka s kojim možeš popričati. Žene koje rade u mojoj lokalnoj trgovini predivne su osobe. Slabo su plaćene, one su žrtve sistema, ali s njima predivno mogu popričati o svemu. Sućutne su, nježne. S njima mogu popričati o stvarima koje me muče. One su najljepše pjesnikinje koje ovaj svijet može za svog trajanja uopće pojmiti. One su najljepši pisci mojih pjesama.

U romanu ima dosta satire, ali i ironije, pa čak i autoironije. Od koliko ste stvarnih likova izgradili svoja tri urnebesna pjesnička lika koji na svoj luzerski način osvajaju ujedinjenu Europu?

Gotovo su svi likovi u knjizi stvarni. Oni su stvarniji od stvarnosti. Sve ovisi o tome koliko netko ima mašte. Ujedinjenje Europe je nužnost. Ne ono političko pa ni ekonomsko, to je čisto sranje. Riječ je o ujedinjavanju srca što kucaju nedefiniranim ritmom. Ja sam po svom habitusu anarhist. Gledam na stvari s ironičnim odmakom. Čim se od mene traži da budem ozbiljan po pitanju bilo koje ideje, ja se odmaknem i postanem automatski neozbiljan. Ideologije su dugo vremena uništavale Stari kontinent. Sada je tu vrijednost samo novac. Slavoj Žižek je studentima angažiranim u New Yorku u sklopu pokreta “Occupy” rekao prije nekoliko godina da je vrlo važno koja će se pitanja postaviti o budućnosti. Odgovori ograničavaju. Vrijeme je za prava pitanja.

Beč je u vašem romanu dobio, literarno gledano, doista vrhunski tretman. Otkud vaše odlično poznavanje Beča?

Jednom sam ustvrdio da bi svaki stanovnik Hrvatske trebao od države imati plaćen petogodišnji boravak izvan zemlje. Putovati znači spoznati, znači biti, znači postati čovjek. Ne turist. Turisti su žohari i skakavci naše civilizacije. Njih prezirem. Upoznati znači napiti se sa strancem, uspostaviti ljudski kontakt, uspostaviti savezništvo kostiju i smrtnosti. Odbijam biti turist. Želim biti putnik koji na svom putovanju hoda otvorenih očiju. Putovati znači hodati. Cijela konstelacija s gradom Bečom izuzetno je zanimljiva za ljude s ovih prostora. Igor Mandić, čovjek kojeg nevjerojatno cijenim, jednom je vrlo inteligentno izjavio da Balkan počinje u Beču. Kada sam prvi put čuo njegovu izjavu, danima sam razmišljao što to znači. I sada sam u konstrukciji romana dobio priliku da glavne junake smjestim u taj Beč iz bajke i iz pakla i da smjestim radnju na granicu istoka i zapada Europe. Postavio sam pitanje što grad može dati ljudima i što ljudi mogu dati gradu. Volim kad me rezultati moga vlastitog pisanja iznenađuju i bio sam sretan kada sam shvatio da je to grad u kojem i oko kojeg mogu napraviti slojeve pravih pitanja. 

Koliko je vaš roman i roman revolta, revolucije, bunta?

Bunt je sam po sebi jeftin. On je karikatura. Pada mi na pamet Marlon Brando koji u filmu “The wild one” (kod nas preveden kao “Divljak”), kada ga djevojka koja pleše, pita: “Hej Johnny, protiv čega se ti buniš?” on odgovara: “Što se nudi?” Ne zanima me građanska pobuna. To mi se duboko gadi. Račun (malo)građanske klase u pobuni redovito se naplaćuju svotom koja obiluje gomilom nula iza jedinice. Jedan-nula-jedan. Binarni sustav koji u ljude pušta struju prema unaprijed znanom rezultatu. To je sranje od računa. I ne govorim opet o Festivalu slobode, koji je imitacija pobune. Moja je pobuna pobuna mrtvaca. I opet, ponajprije me zanima pobuna luđaka. To je jedina prava pobuna. Kad ne znaš rezultat, kad on nije sračunat u obliku novčanica. I jedva da me zanima razumije li itko o čemu govorim ili ne. I tu se vraćamo na pitanje poezije. Osamljeništvo u kojem ćeš eksplodirati pokraj rijeke. To je jedina nepatvorena pobuna koja je preostala.

Jedan je od likova u nadrealnim scenama vašeg romana Karl Marx. Jeste li sigurni da mladi čitatelji znaju o kome se tu radi?

Fantastično pitanje. Obožavam govoriti o sjenama prošlosti. Odgovor na ovo pitanje pokušat ću dati u novom romanu koji pišem već godinama. To će biti priča o jednoj vrlo debeloj mladoj djevojci katoličkog odgoja koja se u Hrvatskoj iznenada nađe usred skroz patetično i nespretno izvedene neuspjele komunističke pobune jedne skupine ideoloških diletanata. Ona ne razumije ništa o prošlosti. Ona mora guglati značenje srpa i čekića na crvenoj površini zastave jer joj tu apsolutno ništa nije jasno. Ona je mlada osoba kojoj su pokušali isprati mozak i sve mora otkrivati sama svojim srozanim mozgom. U romanu “Pizzeria Europa” Karl Marx je utvara koja priznaje greške. To nije normalna situacija i ja svjesno pokušavam uvući čitatelja u radnju koja nije politički korektna. Politička korektnost je još jedna stvar koja mi se duboko gadi. U svojim kratkim “Pričama o Lenjinu i Staljinu” izdanima u obliku samizdata prije nekoliko godina, namjerno sam ova dva velikana revolucije stavio u shizofrenu situaciju u kojoj se međusobno ubijaju dok od legendi o njima ne ostane samo krvava farsa. Dolazim tako do nule i ništica. I to nije slučajno jer to dovodi do Daniila Harmsa – književnika kojeg izuzetno volim. Binarni sustav ispunjen nulama i jedinicama želim dovesti do nule. Do novog početka. Do resetiranja Europe. Patetično, zar ne?

Postoji li mogućnost da ovaj roman dobije i svoju stripovsku varijantu?

Vrlo je malo vjerojatno da će roman dobiti stripovsku verziju. Ljubitelj sam stripa, radio sam svojedobno strip album “Mrakci”, također samizdat i to je 64 stranice urnebesa o bićima koja žive u svijetu u kojem nije izmišljena vatra ni svjetlo. Oni u potpunom mraku razgovaraju sami sa sobom o nevoljama koje su ih snašle, o izlasku iz tame i vrlo su bezobrazni prema svom autoru, zapravo ga mrze jer ih je osudio na tamu. Ali “Pizzeriju Europa” vidim kao film ili kao kazališnu predstavu, to sigurno. Naime, ja nisam završio filozofski fakultet, nego likovnu akademiju i svijet vidim kao niz slika. Kada sam radio na nagrađenom romanu, veoma mi je važno bilo smjestiti likove i scene u točno određene prostore koje mogu vidjeti, koje čitatelji mogu vidjeti. Bez tog osjećaja prostora (i vremena) sve mi je nekako besmisleno. Sva mjesta u romanu vidio sam u stvarnosti. Nezamislivo mi je pisati o prostoru koji osobno ne poznajem. Tada sam posve izgubljen.

U životu ste se bavili raznim umjetnostima. Kojoj umjetnosti ipak dajete prioritet?

Umjetnost je, kao definirana kategorija, utvara. Rubrike kulture po medijima su mi apstraktne gotovo kao i sportske rubrike u novinama jer je sve tamo predodređeno i previše jasno. Postoji samo ljudska potreba za kreativnim djelovanjem i ona nema jasno određene granice. Tijekom života bavio sam se takozvanom likovnom umjetnošću, stripom, glazbom, pisanjem – ali nikada nisam izašao iz okvira koji je u meni, iz vlastitog kreativnog okruženja. Baveći se svim tim, ja sam uvijek bio doma. Jednostavno je. Ili imaš potrebu da se kreativno izraziš o sebi i svijetu oko sebe ili si turist koji plaća skupe aranžmane za putovanja i onda se izvališ na nekoj plaži prazan i isprazan kao i kada si bio doma. I o tome govori roman “Pizzeria Europa”.

Vaši junaci kubure s novcem i često nemaju ni za kebab ni za najjeftinije pivo. Hoćete li vi nagradu iskoristiti i za neki poetski, idealistički projekt ili za prozaične potrebe?

Novac će otići u vjetar. Potrošiti ću ga na nevažne i bezvezne stvari imanentne ljudskom bezveznom traćenju novaca. Najkorisnije ću ga upotrijebiti kada majci uplatim na njezin račun da je izvučem iz konstantnog minusa i kada dam kćeri da uloži u svoj biznis s prodajom biljaka u Engleskoj. Za ostatak, kupit ću si grobnicu od sjajnog mramora na kojoj ću dati upisati tekst: “Živio je uzalud jer se moralo!”