Ta Al-Raka je poludjelo mjesto... Govori ozbiljnim glasom sa sjetom u očima mladić Bagok iz Finske dok sjedi na prašnjavom podu neke polurazrušene kuće u nekad velikom gradu na sjeveru Sirije. Tijekom Građanskog rata te u borbama protiv Islamske Države (ISIL) Raka se pretvorila u ruševinu, no baš u to poludjelo mjesto tisućama kilometara daleko od kuće Bagoka su doveli ideali, želja za borbom protiv terorizma te traženje nekog višeg smisla i svrhe. Isto kao i Marcella iz Italije, Robina i Agira iz Sjedinjenih Američkih Država, Andoka iz Njemačke, Guevaru iz Škotske, Chaira iz Španjolske… Svi su ti mladi muškarci bili članovi YPG internacionalne brigade koji su iz svih krajeva svijeta stigli u Siriju boriti se protiv ISIL-a. Priču o skupini od njih 12 u gradu Raki prati dokumentarni film produkcijske kuće Premieres Lignes “Strani volonteri u paklu Al-Rake” redatelja Pedra Brita da Fonesca i Paula Moreire. Svjetsku premijeru imat će na Mediteran Film Festivalu koji se od 21. do 24. kolovoza održava u Širokom Brijegu.
Idealisti u potrazi za smislom
Kalifat koji je Islamska država proglasila 2014., na svom je vrhuncu bio 2015. godine kada je zauzimao trećinu teritorija Sirije i Iraka. Prijetnje ISIL-ovaca u tom su razdoblju tjerale strah u kosti cijelome svijetu, no s vremenom se kalifat počeo urušavati te su počeli gubiti rat. Jedno od posljednjih uporišta bio im je upravo glavni grad Islamske države Raka.
– U svibnju 2017. godine volonteri iz cijelog svijeta došli su u Siriju kako bi se borili protiv Islamske države te kako bi podržali kurdsku revoluciju. Svake noći u Raki YPG internacionalne brigade ulaze na teritorij ISIL-a koji je posut minama – tim riječima počinje film koji zapravo tek sada otkriva sasvim nove priče o volonterima u Siriji. Kada se, naime, govorilo o dobrovoljcima koji odlaze u rat, u većini se slučajeva mislilo na one koji su se odlučili priključiti ISIL-u, a ne boriti se protiv njega. Mediji su pisali priče o ljudima koji iz vjerskih uvjerenja odlaze u islamski džihad, no gotovo da se nije ni znalo da postoje stotine boraca volontera iz cijelog svijeta koji su stavili svoj život na kocku kako bi se borili protiv terorizma. U Siriju ih je stiglo oko 1000, svatko je imao svoje razloge, a iako ih nazivaju i modernim “križarima” gotovo svi su bili sekularisti. Bili su dio YPG internacionalne brigade koju su činili upravo strani volonteri, a borili su se protiv ISIL-a zajedno s kurdskim snagama. Redatelji filma ističu kako su do te priče došli sasvim slučajno.
Izluđivala me svakodnevica
– Godine 2016. snimao sam dokumentarac o policijskom nasilju u Francuskoj te upoznao mnogo mladih aktivista. Došao sam u kontakt s 22-godišnjim studentom književnosti koji je otišao u Siriju. Nekoliko smo mjeseci razgovarali, a onda smo im se odlučili pridružiti s kamerama. Snimali smo ih iz perspektive “muhe na zidu”, napadani bombašima samoubojicama i snajperima. Bili smo s njima sve dok Raka nije oslobođena, a onda ih slijedili kući. Promijenjene zauvijek – govori francuski redatelj Pedro Brito da Fonesca koji je u filmu pokušao objasniti razloge volontera da dođu u Siriju. Njihovi motivi se razlikuju, od političkih i ideoloških do osobnih potraga za smislom ili nečim boljim, odnosno drugačijim u životu.
– Prije rata sam puno radio, dobro zarađivao, imao sam sve što sam htio, ali nije bilo dovoljno. Nisam osjećao kao da imam svrhu u životu. Sve što sam radio činilo se beznačajno pa sam htio probati nešto drugačije. Uvijek sam htio promijeniti svijet, učiniti nešto dobro. Mislim da puno ljudi to želi – govori u filmu Robin iz SAD-a te dodaje kako je osjećao da će dolaskom u Siriju konačno napraviti nešto korisno.
– Trebalo je puno hrabrosti jer je to ipak rat i smrt. Nema tu sreće – zaključuje Robin. S druge strane, njegov sunarodnjak Agir prije odlaska u Siriju vodio je dosadan i besperspektivan život u lošem kvartu punom droge. Sanjao je o nečem boljem dok je dane provodio igrajući igrice.
– Radio sam u lancu brze hrane, zapeo u istom kvartu radeći iste stvari. Izluđivalo me to. Zbog svega mi se činilo da mi mozak trune. Ovo je bila prilika da se zauzmem za demokraciju i ljudska prava – prepričava Agir te zaključuje kako je jako važno svjedočiti stvaranju povijesti. Stoga kaže da je ponosan na svoje sudjelovanje u ratu i zahvalan zbog svega što je u Siriji vidio. A on i njegovi suborci doživjeli su uistinu puno toga. U filmu ih vidimo kako žive u razrušenoj kući punoj oružja u čijim se prostorijama nalaze samo kreveti te poneki komad namještaja. Dok mladići raspravljaju o ratnim taktikama, izgledaju pomalo nadrealno, kao da razgovaraju o nekoj igrici, a ne o stvarnom svijetu u kojem mogu izgubiti život. Akcije pripremaju gledajući u karte na mobitelu, čiste oružje, ukrcavaju se u kombije, a onda navečer kreće borba. Scene pucnjave, eksplozija, ranjenika, snajperista te uplakanih civila su zastrašujuće.
– Skupina koju smo pratili vodila je izuzetno opasne operacije. U Raki su noću ulazili na ISIL-ov teritorij kako bi unaprijedili liniju fronta, što oni nazivaju “guranjem linije”. Među njima je bilo i nekoliko ranjenih, a nisu imali nikakvu medicinsku pomoć – objašnjavaju redatelji filma te dodaju kako su tijekom cijelog snimanja pokušali shvatiti kako to da se ti mladići nisu bojali ISIL-ovaca koji su bili strah i trepet zbog svojih brutalnih metoda. Štoviše, svi su volonteri tijekom intervjuiranja rekli da su prihvatili ideju da možda neće preživjeti. Brojke pak pokazuju da je od 1000 boraca u internacionalnim brigadama život izgubilo njih 47.
– Neki ljudi nisu rekli svojim obiteljima kamo idu, ali meni je bilo veoma važno biti iskren. Po mom mišljenju je to svojevrsna arogancija ne reći kamo ideš jer to znači da si siguran da ćeš preživjeti, ali moram biti iskren prema sebi samome, a i prema svima drugima, da postoji realna mogućnost da neću – kaže Bagok iz Finske te dodaje kako je često tijekom borbi, gledajući stradale, razmišljao da se to i njemu može dogoditi. Dok gleda muhe koje lete oko njega, pomalo morbidno zaključuje da su one još maloprije vjerojatno puzale po nekom truplu.
– Jedini izlaz iz ovog prokletog i od Boga zaboravljenog grada jest da te rane ili ubiju. Ali moraš to zaboraviti i nastaviti se boriti – ističe Bagok te napominje kako rat ima i dobrih strana, a to je da naučiš puno o sebi.
– Možeš otkriti da si hrabar, da možeš funkcionirati u opasnim situacijama, da jako mariš za svoje prijatelje, da dijeliš posebnu vrstu prijateljstva sa suborcima. Ružno je to reći, ali to su ljepote rata – zaključuje. I on i njegovi suborci više su puta tijekom filma istaknuli da su se jako povezali iako se prije nisu poznavali.
Ono zbog čega su bili još ugroženiji jest činjenica da većina prije dolaska u Siriju nije imala nikakvog vojnog iskustva. Tijekom borbi im se vidio strah u očima, fascinacija eksplozijama, nespretno baratanje oružjem… U nekoliko navrata prikazano je kako, bježeći, doslovno spašavaju živu glavu.
– Mogao je to vrlo lako biti i vaš prijatelj ili susjed. Ti borci nisu bili vojnici, štoviše, svi osim jednog dolaze iz civilnog društva. Jedan je bio student filma, drugi povijesti, mladi poljoprivrednik, novinar, odgojitelj, dostavljač… Prošli su samo mjesec dana školovanja u akademiji na istoku Sirije prije nego što su se borili na možda najopasnijim mjestima na svijetu u to vrijeme – ističe redatelj Pedro Brito da Fonesca. Jedini među borcima u toj skupini koji je imao vojnog iskustva bio je Guevara iz Škotske, kojeg je također iznenadila situacija na terenu.
– Bio sam u britanskoj vojsci pet godina. Želim promijeniti nešto, pomoći modernom svijetu da se bori protiv terorizma. Prvotno sam mislio da će ovdje biti samo ratni veterani jer uistinu nisam puno istraživao pa sam se jako iznenadio što dosta njih uopće nema vojno iskustvo – ističe. Njegov suborac Chair iz Španjolske kaže pak da prije Sirije nikada nije držao oružje u rukama.
– Kada smo prvi put počeli pucati, proveo sam cijeli dan pitajući se: “Što ja to radim?” Nažalost, nije bilo druge solucije, morali smo uzeti oružja – priznaje Chair, koji je često preispitivao svoje razloge za dolazak u Siriju. Govori i kako je revolucija jako komplicirana i da se stoga često romantična ideja o borbi veoma brzo raspline. Suborci su često vodili duge rasprave o svojim stavovima i razlozima dolaska u rat, a među njima je bilo socijalista, komunista, anarhista, pacifista… U političkim raspravama se posebno istaknuo Talijan Marcello, inače vođa skupine koju prati dokumentarac. On je više puta izrazio koliko je fasciniran Španjolskim građanskim ratom, komunizmom i socijalističkim pokretom te kako očekuje njegovo jačanje.
– Ova revolucija ne treba nacionalne brigade, nacionalne brigade trebaju ovu revoluciju – zaključuje.
Što poslije rata?
Na kraju filma ostaje pitanje kako se nakon rata vratiti normalnom životu, a sami redatelji filma kažu da su im mnogi volonteri nakon oslobođenja Rake priznali da imaju osjećaj praznine pitajući se što da dalje rade.
– Svi su ipak nastavili normalan život. Neki su nastavili studije, drugi su se vratili na posao... No morat će se nositi s traumom do kraja života. Ali svi kažu da su doživjeli nevjerojatno iskustvo koje im je duboko promijenilo život i koje neće zaboraviti – kažu redatelji filma.
Njihove riječi potkrepljuju i ispovijesti boraca.
– Kada sudjeluješ u ratu, sav “stres ponedjeljka” i novog radnog tjedna nestaje. Svi problemi svakodnevnog života inače se čine kao velika čudovišta, a ovdje ne mariš za njih. Život je veoma jednostavan u ratu. Bit će se teško priviknuti na svakodnevicu – kaže Bagok iz Finske, no priznaje kako ne bi opet otišao u rat, osim ako baš ne bi vjerovao u njega. Agir iz SAD-a bojao se pak da će ga ljudi koji ne razumiju situaciju u Siriji smatrati teroristom jer je uopće išao u rat i da će njegova obitelj biti stigmatizirana. Imao je strah hoće li se uopće moći vratiti kući, no na kraju je uspio.
– Ostale su nam psihičke ozljede i ne znam hoće li one ikada zacijeljeti. To je nešto na čemu moraš raditi i boriti se do kraja života – zaključuje Marcello iz Italije.
Velika je stoljetna nepravda prema Kurdima. Želim im da žive u svojoj slobodnoj državi.