Živimo u društvu koje propagira mučeništvo i tek deklarativno se zalaže za život

Osječka spisateljica Ivana Šojat ovjenčala se nedavno još jednom nagradom, ovoga puta Mato Lovrak za roman “Oblak čvoraka”. Paralelno, objavila je novi roman “Sama”, a njezin proslavljeni “Unterstadt” doživio je tri prijevoda...

Izašao vam je novi roman “Sama”. Što nas u njemu očekuje?

Roman donosi mnogima zapravo bolno blisku “priču”, paralelnu stvarnost koje nismo ni svjesne dok ne iskočimo iz kalupa očekivanih obrazaca ponašanja. Živimo, naime, u izrazito mizoginom društvu, šokantnom paradoksu gdje s jedne strane ženu nazivamo majkom i kraljicom, a s druge drugotnom. Prva varijanta je prijetvorno deklarativna, druga je istinski na djelu. Što je žena nakon razvoda? Raspuštenica, polovnjača, ona koja “nije valjala” jer brak se poslovično nikad ne raspada zbog muškarca – uvijek se u ženi krije nekakva krivnja, mana, propust. Što je žena koja se nikad nije udala? Ona je bezvrijedna, “nitko je nije htio”. Koja nije htjela rađati? Ona je “malformacija”, sebična gadura, nešto s “falingom”. Živimo u društvu sumnjičavom prema uspješnim ženama, društvu koje svaki ženski uspjeh tumači boravljenjem u krevetu nekog uspješnog muškarca (koji je, dakako, uspio zahvaljujući vlastitim nepobitnim sposobnostima). Živimo u društvu u kojemu je razvod sramota, u kojem ljudi radije trpe, jer lakše je trpjeti nego živjeti s onim “što će ljudi reći”. Živimo u društvu koje će silovanje uvijek barem pokušati opravdati “pretjeranom zavodljivošću” žrtve, koje će opravdavati obiteljsko nasilje, koje će uvijek nasilnika pravdati izjavom: “Pa valjda je nečim to zaslužila.” Živimo u društvu koje od žene očekuje da trpi, stisne zube, prijeđe preko svega, u kojemu je žena izvan braka bezvrijedna, u kojemu je muškarac ženi dodana vrijednost, znak da postoji, da je “dostojna”. Živimo u društvu koje propagira mučeništvo, koje se deklarativno zalaže za život, kojemu je život zapravo bezvrijedan, ništavan, koje od života zahtijeva da se mukom dodvorava smrti, “vječnom zagrobnom životu”, koje ne dopušta živjeti izvan izuzetno uskih okvira. U neumoljivom društvu.

Glavni lik Mirna, žena od 38 godina, prevoditeljica je koju okolina, a posebice roditelji, ne razumije i ne odobrava njezinu rastavu...

Mirna je plod braka dvoje ljudi koji su se davno prestali voljeti, koji su u braku ostali zbog nje, “zbog djeteta” kojim mnogi (premnogi) pravdaju ostanak u ratnom bračnom stanju. Mirna se udaje zbog pritiska okoline koja običajno nalaže da se par u vezi nakon nekog vremena jednostavno mora vjenčati. Otkriva da je njezin suprug vara pa odlučuje razvesti se. Time šokira roditelje koji se nisu razveli zbog preljuba, koji joj govore neka prijeđe preko toga jer preko toga se prelazi. Zbog činjenice da ni dok je bila u braku nije htjela djecu, Mirna je svojim roditeljima dvostruka sramota. Polovnjača nerotkinja. Ukratko, Mirna kroz svoju priču shvaća da nam najubojitije rane ne nanosi šira okolina, nego oni najbliži od kojih se najteže odvojiti. Otkriva koliko je teško, bolno, prečesto i ubojito biti žena koju mnogi i dalje, u inat 21. stoljeću, smatraju posjedom, predmetom kojim mogu raspolagati kako ih volja.

Vaš “Oblak čvoraka” nedavno je proglašen najboljim dječjim romanom u 2021., dobio je Nagradu Mato Lovrak. Roman je to o vršnjačkom nasilju u klupama osnovnoškolaca. Koliko je izazovno danas pisati za mlade, posebice takve teške teme?

Uvijek je bilo i uvijek će biti izazovno i neopisivo odgovorno pisati za mlade. Mladi će jednoga dana ili postati revna čitateljska publika, ili će zbog prvih iskustava s književnošću zauvijek pobjeći od knjige. Dakle, mladi čitatelji nisu ništa manje zahtjevni od onih odraslih. Dapače. Oni točno znaju što žele, što ih zanima. Zato je važno pisati, raspravljati probleme koji ih muče. Zato pisanju mladima pristupam s ogromnom ozbiljnošću i odgovornošću.

Uhvatili smo vas za razgovor pred put u Bolognu, gdje predstavljate talijanski prijevod “Unterstadta”. Nedavno je ugledao svjetlo dana slovenski, a sprema se i poljski prijevod...

Priča o Osijeku kroz “Unterstadt” polako se širi preko naših granica i privlači publiku i izvrsne kritike. U travnju sam u Ljubljani, na festivalu Fabula predstavila slovenski prijevod “Unterstadta”. Odaziv i reakcije publike su bile izvrsne, meni gotovo neočekivane. Istinski sam ganuta i oduševljena sjajnim kritikama. Talijanski prijevod je objavljen u prosincu i već je pobrao izvrsne kritike. Jedna od njih svakako je ona u La Repubblici. Prijevod na poljski bi u Varšavi iz tiska trebao izaći u sljedećih nekoliko dana. Na jesen bih, dakle, trebala u Poljsku, na susret s mojom poljskom publikom.

Je li to kraj, ili se “Unterstadt” tek sprema na “put oko svijeta”?

Kao i svaki autor, voljela bih da je ovo samo početak. No, nikad se ne zna. Knjige su zapravo poput živih bića, poput djece koju smo pustili u svijet. Neke žive dugo, a neke brzo potonu u zaborav. Dok ih pišemo, nikad ne znamo kakva ih sudbina čeka, kako će ih tumačiti, kako doživjeti, dočekati, shvatiti ili ne shvatiti.

Čeka vas radno ljeto, u srpnju u Kopru sudjelujete na tribini “Rat i mir” s uglednim psiholozima, povjesničarima, psihijatrima i sociolozima. Preciznije, o čemu je riječ?

Riječ je o tribini u sklopu manifestacije “Poletje v Kopru” u organizaciji Pozorišta Koper i Znanstveno-istraživačkog centra Koper pod nazivom “Rat i mir” koju će moderirati filozof Lenart Škof. Tribina će tematizirati fenomen rata, nasilja i zla, a osim mene, na njoj će sudjelovati psihijatar Matjaž Lunačk, predsjednica PEN-a Slovenije Tanja Tuma, Jan Dominik Bogataj, franjevački redovnik i ratna novinarka Karmen W. Švegl.