Bilo je to 19. siječnja 1968. Te zimske večeri u zagrebačkom kazalištu ITD premijerno je, u režiji Tomislava Žire Radića, odigrana predstava “Stilske vježbe”, prema djelu francuskog književnika Raymonda Queneaua, čiju su adaptaciju majstorski osmislili sam Radić i Tonko Maroević. Sada već čuvenu, posve običnu zgodu iz “jedanaestice”, samo razigranu na dvadesetak različitih načina, tada su glumački odigrali Pero Kvrgić i Mia Oremović. A te večeri sigurno nitko nije znao niti je mogao pretpostaviti da je u tim trenucima počela jedna zadivljujuća unikatna kazališna povijest. Jer, predstojećeg vikenda, u nedjelju 29. siječnja, u kazalištu Gavella proslavit će se čak 49. godina neprekidnog igranja te kultne predstave koja je, zbog jedne posebnosti, ušla i u Guinnessovu knjiga rekorda.
Naime, u siječnju 1970. ulogu Mije Oremović preuzela je Lela Margitić i od tada do danas, znači 47 godina, naši Pero i Lela brode kroz vrijeme zajednički igrajući “Stilske vježbe” dovevši ih do slavnog rekorda – najdugovječnije predstave na svijetu s istom glumačkom postavom. Stoga svatko tko je ovaj naš nenadmašni glumački dvojac već gledao, možda i više puta, ili će ga tek gledati (i to od sada u Maloj sceni), treba biti počašćen i zadivljen, upravo onako kako smo to bili i mi prilikom ovotjednog razgovora s dvoje vrhunskih glumaca, ali i ono možda još važnije, s dvoje divnih ljudi. I još nešto, dok idućih mjeseci u “Stilskim vježbama” budete gledali razigranog gospodina Peru znajte – taj bard hrvatskog glumišta u ožujku će navršiti 90 godina. Duboki naklon!
Kako vama zvuči podatak o 49. godina igranja jedne predstave?
PERO: Ja se malo prepadnem, ha, ha, ha... Čudno mi nekako zvuči ta brojka. Brzo je proletjelo...
LELA: Ja se pak rastužim jer je život prošao, a da nisam ni primijetila, dok predstava i dalje izgleda tako svježa.
PERO: Zaista nisam očekivao da će ova predstava ići tako dugo, no publika ju je odmah fantastično primila i to je bio znak da bi tako moglo biti i dalje. A dok je publika traži, mi je igramo. Pogotovo je traži mlada publika, i nas to drži. A dokle će to još trajati, nitko ne zna, mi najmanje.
Za publiku se ne morate brinuti. Neodoljiv ste magnet uvijek.
LELA: Do sada, hvala Bogu, mi se za publiku zaista ne moramo bojati. Glavni je adut sam tekst, odnosno sjajna adaptacija. Žiro Radić i Tonko Maroević bili su toliko maštoviti i razigrani da su odličan Queneauov tekst pametno, spretno i duhovito sročili da je to publici tada, krajem 60-ih, bilo urnebesno smiješno, što je i danas. A onda je tu Perina i moja ustrajnost i ozbiljnost. Mi se te predstave nismo zasitili. Nikada nismo padali ni u malodušje u smislu da je ne želimo igrati. Iako, neke uprave ITD htjele su je skinuti s programa. Čini mi se da je triput bilo takvih pokušaja.
PERO: No, predstava je dvaput snimljena za televiziju i nakon prvog emitiranja toliko je porastao interes za nju da nas je to valjda spasilo od skidanja s programa.
LELA: Joj, ne smijem danas ni pogledati te televizijske snimke jer vidim koliko smo se promijenili, ha, ha, ha... Uz nas su odrasle dvije-tri generacije. Uh, dođe nam neka baka i kaže da nas je ona gledala još kao studentica, a da je sad na predstavu dovela i svog unuka ili čak i praunuka.
Kako na predstavu reagira starija, a kako mlađa publika?
PERO: Ako publika ne zna o čemu se radi, ako je premlada, onda nastaje kuršlus. Ljude zbuni kada vide da je to monološka predstava u kojoj se priča stalno o istom.
LELA: Prije bi ljudi zaista bili zbunjeni, ali danas se o predstavi već toliko zna da toga više nema. Recimo, prije 30 godina igrali smo u Otočcu za srednjoškolsku djecu. Oni su toliko urlali da jedno drugo nismo mogli čuti pa smo se dignuli i otišli, a djeca to uopće nisu primijetila. Nekad se pak znalo dogoditi da publika stalno šuti, uopće ne reagira, pa nas to zbuni jer publika mora reagirati, i zato se uvijek jako trudimo.
Jeste li u ovih skoro pet desetljeća išta mijenjali u predstavi?
PERO: Mislim da smo donekle promijenili predstavu time što smo se s godinama i mi mijenjali, ali tekst nismo mijenjali ni riječi.
LELA: Ni jedna riječ nije promijenjena, osim tek nekih informacija, poput cijene tramvajske karte.
I sad predstavu igrate pet-šest puta mjesečno, a često s njom gostujete pa morate dosta i putovati. Je li vam to naporno?
PERO: Meni su ta putovanja pomalo već i naporna. Zato sa mnom uvijek ide supruga Nevenka. Ona pazi na mene da se, recimo, negdje ne pokliznem.
LELA: Jesu, naporna su ta putovanja. No, mi već tako dugo putujemo, uključujući prije i Teatar u gostima, da nam je to ušlo u krv pa to prihvaćamo kao dio posla. Imali smo gostovanja koja su trajala i po 15 dana. Ali, život je mukotrpan pa si mislim – ako želim raditi, moram malo i pretrpjeti.
PERO: Najgore je to što dulje igramo, sve manje znamo.
Kako to mislite?
PERO: Ja koji put zapnem u tekstu pa mi Lelica pomogne.
LELA: Aaaaa, to se rijetko dogodi. Pa gomila je to teksta za jednog takvog gospodina. To što i kako Pero radi – fascinantno je.
A kako vam zvuči to da ste ušli i u Guinnessovu knjigu?
PERO: Ma, svašta tamo meću...
LELA: Nas to nije impresioniralo, ali publiku jest. Pa Pero ima sve moguće nagrade. Što bi to njega fasciniralo?!
Gospođo Lela, je li vam bilo teško zamijeniti Miju Oremović?
LELA: Uh, davno je to bilo. Tada sam baš rodila Jelenu i imala sam jednogodišnju pauzu. No, kako sam sa Žirom bila na Akademiji i već smo radili skupa jednu predstavu on je imao povjerenja u mene iako sam ja uporno govorila da to neću moći. Sigurna sam da je Žiro tu zamjenu prije nudio nekim drugim velikim glumicama. Uglavnom, Žiro je dolazio k meni doma pa smo vježbali, i tako sam upala da se predstava spasi. Žiro je tvrdio da je predstava bila dobra, a ja znam da nije bila dobra, ali sam imala 47 godina da je uvježbam. Imala sam tada veliku tremu. Mislila sam da ne zaslužujem taj divni projekt, no iznijela sam ga. Tremu nisam imala zbog Pere jer ga znam cijeli život.
PERO: Kad je Lelica imala nekih sedam-osam godina, došao sam k njezinoj obitelji i onda je ona preda mnom napravila “kniks” i tražila me autogram, ha, ha, ha...
LELA: Da, da, moja obitelj je stajala na balkonu, gledala i svi su se kleberili jer su me nagovorili na to, a ja sam lijepo pred Perom “kniksala” i tražila autogram.
Je li vas ikada išta tijekom igranja ove predstave ganulo pa je pala i koja suza?
PERO: Mene, ne.
LELA: Ja sam sentimentalna i gane me svaka predstava unatrag deset godina. Takva sam, k vragu, jer mislim – možda nam je posljednja. Zapravo, sad me svaka gane jer mi se čini kao neko malo čudo. A ne možete ostati neosjetljivi ni onda kada se publika ustane, odaje počast.
PERO: Ali ipak nikada nisi zasuzila.
LELA: To, ne. Plača nema, pa šminka bi mi se razlila, ha, ha, ha...
A ima li koja najdraža anegdota?
LELA: Mi smo postali počasni građani Kastva zbog dva tamošnja neobična gledatelja, dva psa, koje uvijek spomenemo, pa smo tako izreklamirali Kastav. Naime, malo nakon što smo na kastavskom trgu počeli s predstavom došao je jedan pas, sjeo ispred nas i zagledao se. Nakon nekog vremena je otišao, ali se ubrzo pojavio s pratnjom, doveo je još jednog psa pa su sad njih dvojica sjela i gledala nas.
PERO: Publika se tad više smijala tim psima nego nama.
LELA: Pa i mi smo morali stati s predstavom da se ismijemo.
Jeste li ikada otkazali izvedbu?
LELA: Pero nikada nije otkazao niti jednu predstavu, a ja sam normalan čovjek, dobijem gripu, pa sam neke morala otkazati.
PERO: Ja nikada nisam imao gripu, a nisam se nikad cijepio protiv nje. Češnjak je zaslužan za to, ha, ha, ha...
Zaista je tako predstava a i glumci su još uvijek svježi i mladi, moj naklon do poda.