Što se zbiva u hrvatskim zatvorima? Većina nas se s tim prostorom susretala samo u filmovima koji često produbljuju stereotipe i ni na pamet nam ne bi palo da se tamo snimaju filmovi, crtaju stripovi, održavaju književni klubovi i tribine. No udruga Skribonauti već osam godina u gotovo svim hrvatskim zatvorima i kaznionicama provodi kulturno-umjetničke radionice, a svoj su rad predstavili i na nedavno održanom okruglom stolu “Kultura za kaznu” u zagrebačkoj Booksi. Unatoč principu “zločina i kazne” na koji svi pomišljamo kada razmišljamo o zatvorskom sustavu, prava je istina da hrvatski zatvorski sustav ne počiva na kazni, već rehabilitaciji, a život iza rešetaka čarobno ne prestaje.
Skribonauti su nastali u Splitu, kada je skupina friško diplomiranih studenata tražila način kako da se i dalje nastave baviti svojom strašću – književnošću. Htjeli su kulturne i književne programe donijeti na mjesta gdje ih obično nema pa su počeli surađivati s domovima za nezbrinutu i djecu s poremećajima u ponašanju te domovima umirovljenika, a onda su pomislili: “Zašto to ne bismo radili i u zatvorima?”
Najnovije štivo - Josip Kozarac
– Prvu tribinu, i to ni više ni manje nego putopisno-književnu tribinu, što je moglo otići u bilo kojem smjeru, imali smo 2011. u zatvoru u Splitu i bila je zapravo veliki hit. To je jedan mali zatvor i tamo smo saznali neke stvari o funkcioniranju zatvorskog sustava i kako u njemu žive ljudi, što do tada nismo znali, jer takve informacije jednostavno nisu javno dostupne. Primjerice, životni ritam u manjim, okružnim zatvorima je takav da si 22 sata u ćeliji, a dva sata u danu možeš se šetati dvorištem. Također smo saznale da su zatvorske knjižnice dosta oskudne kad su u pitanju suvremeni i noviji naslovi, i to zahvaljujući jednom vrlo duhovitom zatvoreniku koji nam je otkrio: “Najnovije što mi imamo je Josip Kozarac” – govori nam Luiza Bouharaoua, književnica iz udruge Skribonauti koju vodi uz kolegicu Paulu Zore i veliku mrežu suradnika.
Kako zatvorenike ne bi dodatno kažnjavali čitanjem Josipa Kozarca, u suradnji s udrugom Attack počeli su skupljati i knjige za zatvorske knjižnice, a pokrenuli su i projekt “Pisci u zatvoru” s kojim su u prvih godinu dana djelovanja posjetili gotovo polovicu hrvatskih zatvora.
Do sada su kako sa zatvorenicima, tako i s upravom imali su samo pozitivna iskustva te su s brojnim kaznionicama i Ministarstvom pravosuđa razvili odnos međusobnog povjerenja. Samo jednom, rekla nam je Luiza, iz uprave su ih zvali na razgovor. No nije bila riječ o pokušaju stopiranja programa, već o nečem sasvim drugom.
– Htjeli smo organizirati radionicu stop-motion animacije s lutkama i iz uprave kaznionice zvali su nas na sastanak jer iskreno nisu znali na koji način zatvorenicima to predstaviti – smije se i prepričava nam njihove zbunjene reakcije: “Biste li vi nama prvo objasnili što je to stop-animacija s lutkama jer mi nismo sigurni kako da grupi odraslih muškaraca predstavimo program u kojem će se igrati lutkama”, zamolili su ih iskreno. Ta radionica, koju su vodile Nina Klarić i Dina Karadžić, rezultirala je kratkim animiranim filmom koji je prikazan i na Danima hrvatskog filma.
Jedan od rijetkih problema s kojim su se suočili u radu jest zakonska odredba da se unutar zatvora ne smije snimati ni video ni audio, no trojica su polaznika radionice dokumentarnog filma Igora Bezinovića uspjela, uz posebno dopuštenje, snimiti omnibus od tri kratka filma koji je također prikazan na DHF-u. Samo je jedan od njih snimljen unutar kaznionice, a jedino što se u filmu vidi su cipele njegovih zatvorskih kolega, njihovi nadimci i duljina kazne.
– Nevjerojatno je što se sve iz toga može iščitati – govori nam Luiza i prisjeća se reakcije tadašnjeg upravitelja kaznionice. Nakon što su napravili film, rekao im je: “Nemojte me krivo shvatiti. Ja poznajem te ljude. Oni nemaju nikakvog iskustva u tome i ja sam apsolutno začuđen da su uspjeli napraviti ovakvo nešto. Ne zato što ja imam loše mišljenje o njima nego jednostavno zato što je to nešto što je u potpunosti bilo dosad izvan ne samo sfere njihova interesa nego i zapravo sfere njihove pažnje.”
Zbirka tekstova iz ženske kaznionice
U ženskoj kaznionici u Požegi, jedinom zatvoru u Hrvatskoj u kojem borave žene, razvili su i zasebni projekt “Nastavi priču”. Fragmente priča što su ih žene napisale na radionicama kreativnog pisanja nastavljaju i iz njih priču grade odabrane suvremene hrvatske književnice. Tako nastale priče distribuiraju se putem newslettera na koji se bilo tko može prijaviti mail adresom, a dogodine planiraju objaviti i zbirku. Nova sezona priča upravo je započela pa, ako se prijavite na newsletter dostupan na njihovim stranicama, u svoj internetski poštanski pretinac dobit ćete prvi nastavak priče “Ugledao je brodove” Jelene Zlatar Gamberožić. S nekima od bivših polaznika radionica još su uvijek u kontaktu i vrlo dobrim odnosima, a jedan je mladić na izdržavanju kazne na radionicama kreativnog pisanja uspio završiti i svoj prvi roman! On je, saznajemo, trenutačno na čitanju kod jednog urednika te se nadaju da će ga uskoro i objaviti.
No ne uče samo zatvorenici od njih, napominje nam Luisa, već i oni od zatvorenika.
– Kada sam prvi put ušla u zatvor u Splitu, srela sam svog susjeda za kojeg je kružila priča da se odselio! To je najedukativnije iskustvo i svima od nas se to događa. Kamo god da dođemo, uvijek netko nađe nekoga koga je poznavao ili imaju zajedničke prijatelje, poznanike... Ali to nas uči da je to jednostavno dio života i taj prostor uz koji se veže zaista vrlo velika stigma većinski napučuju ljudi koje poznajemo, naši susjedi, prijatelji, kolege, ljudi koje susrećemo na ulici. Ono što je možda najvažnije spomenuti jest i da mi zaista imamo jako malo dugih kazni i ogromna većina ljudi koja je u zatvorima u Hrvatskoj su ljudi s kaznama do pet godina. O tome posebno treba voditi računa – ti ljudi će se jednom ponovno vratiti van i važno je i za njih i za njihovu okolinu da to vrijeme provedu na neki konstruktivan način, a ne zarobljeni u jednoj sobi, šećući se u krug dva sata u danu – zaključuje.